1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Jedna škola za svu djecu

U brojnim afričkim zemljama djeca s invalidnošću bivaju izolirana ili ih čak njihove obitelji skrivaju. Jedna škola u Etiopiji želi to promijeniti i čini to uspješno.

Integration von Behinderten in Afrika Sport Deutsche Schule

Polaznici Njemačke škole u Adis Abebi

Troje tinejdžera u plavo-žutim školskim uniformama opušteno sjede na zidu u školskom dvorištu. Razgovaraju, smiju se. Nekoliko metara dalje djeca se igraju nogometnom loptom. Ništa neobično, mogli bismo pomisliti, da neka od te djece nisu slijepa. I da ta škola nije usred etiopijskoga glavnoga grada Addis Abebe.

Jer, da hendikepirana i nehendikepirana djeca skupa idu u školu, je ovdje sve samo ne nešto što se samo po sebi podrazumijeva. "U Addisu ima još uvijek ljudi koji se boje dodirnuti me jer misle da se sljepoća može prenijeti", kaže Aregash Ali. Ona je kao četverogodišnjakinja izgubila vid. "Za moju obitelj je to bio veliki šok", prisjeća se ova sitna djevojka.

Ona dugo nije smjela izaći iz kuće. Tek kad je jedan rođak doznao za jednu njemačku školu u koju mogu ići i djeca s hendikepom, Aregashin se život potpuno promijenio. Danas joj je 14 godina i ima velike planove. "Najdraži predmet mi je sociologija, kasnije želim postati odvjetnica", kaže ona ponosno. Ona ide u njemačku školu German Church School u Addis Abebi, koja je jedan od projekata njemačke evangeličke crkvene zajednice. Ova škola u etiopijskoj milijunskoj metropoli djeluje od 1966. godine. Prima prije svega djecu iz osobito siromašnih obitelji, djecu koja inače ne bi imala šanse pohađati neku od skupih državnih škola. I djecu koja u državnim školama ne dobivaju mjesto jer imaju neki hendikep.

Integration von Behinderten in Afrika Blindes Mädchen

Aregash Ali (lijevo) i njena najbolja prijateljica Lidiya Moges (desno)

Diskriminirana i izolirana

Trenutno je u Njemačkoj školi u Addis Abebi više od 1.200 učenika, 72 od njih imaju neki hendikep. "Mi smo već 20 godina inkluzivna škola", kaže Karl Jacob, pastor koji vodi njemačku evangeličku zajednicu u etiopijskom glavnom gradu. "Time iz Etiopije možemo poslati i određenu poruku: pogledajte, ovako to funkcionira." Svjetska zdravstvena organizacija WHO procjenjuje da blizu 17 posto Etiopljana ima neki hedikep, tjelesni ili duševni. Kao i u brojnim drugim zemljama hendikepirane osobe se i u Etiopiji često diskriminira i izolira. Roditelji svoju djecu skrivaju kod kuće, umjesto da ih pošalju u školu. Šanse da kad odrastu dobiju neki posao vrlo su male.

"Sva djeca imaju pravo ići u školu", kaže Teklu Tafesse. Ovaj Etiopljanin je već 18 godina rektor Njemačke škole. Djeca i mladež dobivaju poduku do osmog razreda, najprije na amharskom jeziku, kasnije i na engleskom. Djeca mogu učiti i njemački. S 15 godina polažu državni ispit. Tko položi ima priliku upisati se u neku od državnih škola. Ali, i nakon toga ispita German Church School nudi hendikepiranim učenicima pomoć preko svojih tutora.

"Inkluzija pomaže protiv diskriminacije i pomaže da se ljudima objasni da hendikep nije nikakva Božja kazna", kaže rektor Teklu. Mnogi Afrikanci ne razumiju biološke uzroke tjelesnog i duševnog hendikepa - osobito u Etiopiji, čije je stanovništvo duboko religiozno. To su iskusile i Aregash Ali i njezina najbolja prijateljica Lidiya Moges. Lidiya nije slijepa i upisana je u školu kad i Aregash. Sad ona svojoj prijateljici pomaže kod svladavanja poteškoća u školskoj svakodnevici, primjerice kod penjanja stubama. "U mom selu je bilo i slijepih osoba i uvijek sam mislila da su oni nekako drugačiji - da nisu pravi ljudi", kaže Lidiya. "Ali, otkao sam ovdje mi skupa provodimo vrijeme, jedemo, igramo se i učimo skupa. Slijepi uopće nisu drugačiji od nas. Jedina je razlika što ja mogu vidjeti, a ona ne može." Upravo tu spoznaju Lidiya nastoji prenijeti i svojoj rodbini i poznanicima. Kod njezine obitelji je to dobro funkcioniralo, ali mnogi među njezinim susjedima ju jednostanvo ne žele saslušati, priča ona. "Oni kažu, šuti, ti si još dijete."

Integration von Behinderten in Afrika Deutsche Schule

Svi u istom razredu i hendikepirani i nehendikepirani - to u Etopiji nije samo po sebi razumljivo

Neiskorišteni potencijal

"Etiopija si ne može priuštiti izolaciju tako velikog dijela društva", kaže Ashebir Getahun i energično vrti glavom. On je zamjenik šefa Ureda za Etiopiju organizacije Cristoffel Blindenmission, organizacije za razvojnu pomoć koju je 1908. osnovao Ernst Jakob Christoffel. Ta organizacija sufinancira Njemačku školu. "Tko ima neki hendikep njega se često doživljava kao nekoga tko samo prima pomoć, a ne nekoga tko može pridonijeti razvitku zemlje. Ali, stvarnost izgleda potpuno drugačije", kaže ovaj aktivist.

Ashebir ide uz pomoć štaka otkako je kao trogodišnjak pao niz stube. I on je pohađao Njemačku školu, bio je jedan od prvih učenika te škole koji se upisao na Sveučilište u Addisu. Danas ima dvije diplome, oženjen je i otac je dvoje djece. Ashebiru je to uspjelo, ali on je svjestan da brojnim ljudima s hendikepom u Africi ne ide tako dobro kao njemu. "Siromaštvo i hendikep - to je povezano", kaže on. "Gospodarstvo, istina, raste, ali to ne dopire do svih. Siromašni ostaju siromašni, bogati ostaju bogati."

Za to je kriva i politika, kaže Ashebir. "Etiopijska vlada je očito prepoznala koje prednosti nude inkluzivne škole i ona čak preporučuje da se djecu s hendikepom ne podučava odvojeno." Ali, te preporuke nisu dovoljno provođene u djelo, kaže ovaj aktivist. On se zato nada da će Ujedinjeni narodi to staviti na svoju Post-2015-agendu. Jer, dosadašnja politika UN-a je osobito zapostavljala djecu s hendikepom.

Protiv prepreke u svakodnevici i glavama

"Još ima puno posla", kaže rektor Njemačke škole Teklu Tafesse. "Naša škola još nije slobodna od prepreka. Tko se kreće u invalidskim kolicima ili na štakama nije mu lako." Istina, postoje planovi izgradnje dizala, ali dok ono bude izgrađeno djeca u kolicima ili na štakama mogu koristiti samo učionice u prizemlju. A i zahodi moraju biti preuređeni", kaže ravnatelj škole.

Pa ipak, već se puno toga promijenilo otkako postoji ova škola. Ljudi u susjedstvu su postali otvoreniji i tolerantniji, a učenici su to tako i tako. "Često pitam Aregash, kako uspijeva izaći na kraj u svakodnevici, prijeći ulicu i uvijek naći put do kuće", kaže Lidiya i čvrsto grli svoju najbolju prijateljicu. "Ona sve može sama - i tako je samouvjerena."