Jedinstveni opstajemo, podijeljeni propadamo

Ustvari, za pojam „teror“ postoji jasna definicija: Teror je sistematsko širenje straha nasilnim akcijama. Po tome možda ovaj napad nožem i sjekirom u vozu i nije bio teror. Doduše, u međuvremenu se saznalo da je sedamnaestogodišnji napadač dostavio propagandistima “Islamske države” video zapis u kojem najavljuje nasilje prema „nevjernicima“. No, da li je to dovoljno da iza svega prepoznamo sistematičnost, kada “islamska država” napadaču uopšte i nije dala naređenje, mada se sada hvali tim činom?

Pojam „teror“ se izbjegava

Tako njemački mediji dosljedno ne koriste riječ „teror“ u označavanju toga što se u ponedjeljak (19.07.) zbilo kod Vircburga, upotrebljavajući izraz „napad“ ili „atak“. Otkako je poznato da se napadač vjerovatno radikalizovao u roku od nekoliko dana, pošto je saznao da mu je jedan drug poginuo u Avganistanu, opet se upotrebljava riječ „amok“ kojom se označava masakr u afektu.Problem formalno ispravnog rječnika medija jeste da većina publike ne slijedi tu logiku. Sve učestaliji veći ili manji napadi muslimanskih počinilaca za normalne građane svakako imaju svoju sistematiku, naime onu koju nam u mišljenju nameće „Islamska država“. Kod mnogih se povećava strah (čime teror postiže svoj cilj) da bi i sami mogli postati žrtve islamistički motivisanog terora.

Kao i uvijek kada je riječ o strahu čovjek je sklon iracionalnosti, što se izuzetno dobro može vidjeti u reakcijama na društvenim mrežama. Dan poslije napada u Vircburgu u komentarima se, kao i mnogo puta do sada u proteklih nekoliko mjeseci otvaranje granica za izbjeglice, koje je septembra prošle godine odobrila Angela Merkel, vidi kao izvor svih zala. Nikoga više ne zanima da je počinilac došao u Njemačku još juna 2015. ili da su atentatori u Nici, Parizu i Briselu bili francuski i belgijski državljani i da je shodno tome problem odavno ovdje, kod kuće.

Generalna sumnja nije rješenje

Svejedno šta svako od nas misli o politici otvorenih granica, generalna sumnja koja bi pala na sve muslimane koji stižu u zemlju ili tu već dugo žive protivrječila bi principima liberalne građanske republike. Ta neselektivna sumnja sigurno ne pomaže ni u integraciji imigranata, koja već i zbog bezbjednosti po svaku cijenu mora uspjeti. No, ovakva razmišljanja su očito previše kompleksna za društvene mreže. Blaćenje onih koji navodno samo izbacuju „parole dobrdošlice“ ili „poklanjaju mede“ izbjegličkoj deci, psovanje onih koji navodno tako „ukidaju Njemačku“ sigurno nekima pričinjava više zadovoljstva.

No, ista iracionalnost je i na drugom kraju političkog spektra. Pod geslom „ne može biti što biti ne smije“ spočitava se svakom ko ukazuje na religiju počinilaca da je nacista. Ili mu se pripisuje jačanje desničarskih partija. Traži se svakao moguće opravdanje za napadača. On sigurno ima traume od svog bjekstva. On po njima nije atentator već čovjek koji je pribjegao nasilju iz afekta. A to se, prema ovom mišljenju, moglo izbjeći dobrom terapijom. Normanli građani sa nevjericom posmatraju takav duhovni slalom.

Kada zločinac postane žrtva

Bivša ministarka u vladi i političarka zelenih Renate Kinast posebno se proslavila izjavom nekoliko sati nakon događaja. Ona je na Tviteru problematizovala to što počinilac nije onesposobljen i uhapšen već je ubijen. Ne znajući ni jednu pojedinost policijske intervencije ona je odjednom predstavila počinioca kao žrtvu. Zaslužila je bujicu žestokih reakcija koja je uslijedila na društvenim mrežama.

U zvaničnim medijima podijeljenost njemačkog društva dolazi do izražaja samo u pismima čitalaca ili komentarima ispod tekstova, ali u društvenim mrežama je potpuno opipljiva. Od proteklog septembra ona je duboka kao malo kad u proteklih nekoliko decenija. Čov¨jek ne smije ni da zamisli kakva bi situacija nastala poslije nekog većeg terorističkog napada u Njemačkoj u kome bi bilo dosta mrtvih. „Jedinstveni opstajemo, podijeljeni propadamo“, ta mudrost koja se provlači od starih Grka do modernih nacija ovdje trenutno nije vidljiva.