Jalovi umjetnici?

Kada neko dijete glumeći neku pozorišnu ulogu izađe na binu, ono na sebe privuče sve poglede. Da li će pogriješiti? Zna li kuda treba da ide, a da ne pogleda publiku? Neke će nastup djeteta dirnuti, a drugi će reći da djeci nije mjesto na bini u komadu za odrasle. Prisustvo djeteta svakako znači prekid velike fikcije na sceni. Gledaoci se usredsrede na dijete i više nisu u ulozi gledalaca. Kada pitate glumce šta nikada ne bi učinili oni kažu da ne bi nastupali sa djecom i životinjama.

Ali šta se dešava kada se neko dijete pojavi u životu umjetnika? Do koje mjere književni pogon prihvata književnice i književnike koji su postali roditelji?

Prije godinu dana povela sam sa sobom svoju šestogodišnju kćerku na književnu turneju kroz njemačku pokrajinu Šlezvig-Holštajn. Ona je imala ljetnji raspust. Na dugim putovanjima vozom čitala sam joj ili smo crtale. U hotelima sam plaćala dodatnu cijenu. Preko dana je program bio namijenjen djetetu, na dječjim igralištima ili karuselu. Na prvoj destinaciji, u Huzumu, posjetile smo kuću pisca Teodora Štorma. Malu kuću u kojoj je živio sa ženom i puno djece. Kako je pored tolike djece mogao da napiše sve te knjige i sva ta pisma? Moja kćerka je odmah sjela za njegov pisaći sto oponašajući književnikovu zamišljenu pozu sa slika koje su bile svuda unaokolo.

Iznervirana publika u Njemačkoj i ljubazne bejbisiterke u Skandinaviji

Za vrijeme mojih književnih nastupa, na moju kćerku su prema mojoj želji pazile praktikantkinje ili sekretarice literarnih ustanova. Unaprijed sam pismeno izrazila tu želju . Ali u jednoj književnoj ustanovi osoblje je bilo iziritirano mojom željom i nije mi izašlo u susret. I onda je sve išlo kao u komediji. Moja kćerka je morala u toalet, nespretno se izvinila kod publike, dokopala se vrata, a napolju je nabasala na velikog psa. Kad sam začula njen vrisak istrčala sam sa bine. Onda je moja kćerka htjela da skače u dvorištu na trampolini koju sam sa bine mogla vidjeti kroz prozor. Ali se odmah potom vratila do mene na binu i došapnula je da je ukvasila čarape. Mogla sam da vidim kako je najveći dio ljudi u publici bio ljut. Doživljavali su cijelu predstavu kao drskost.

Sasvim drukčije mi je bilo u Švedskoj, na sajmu knjige u Geteborgu. Tamo sam povela mog sina kada je još bio beba. Organizatori sajma su angažovali jednu dadilju koja me pratila u stopu. Sajam je sarađivao sa jaslicama u kojima su lijepo pazili na djecu pisaca, izdavača, ali i radnika na Sajmu.

Druga lijepa uspomena ostala mi je sa književnog festivala u švajcarskom Zoloturnu. Tamo je više književnika došlo sa djecom. Mi smo svi naizmjenično pazili na djecu, tako da je svako od nas bio slobodan za vrijeme nastupa.

U književnom svijetu je dakle važna privatna inicijativa. Ali je među ljudima nažalost još uvijek veoma raširena slika o književnicama i književnicima kao o isključivim solistima.

Dana Grigorčea, švajcarsko-rumunska književnica, rođena je 1979. Njen prvi roman napisan na njemačkom objavljen je 2011. pod naslovom „Baba Rada". Godine 2015. objavila je roman „Primarno osjećanje nedužnosti".