Ja sam (i) muslimanka! | Politika | DW | 13.01.2015
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ja sam (i) muslimanka!

Kolege iz „Charlie Hebdoa“ su birale teži put, nisu se dale zastrašiti, nisu odustali. Upravo iz poštovanja prema njima ne smijemo zaboraviti da je stravičnim činom u Parizu napadnut i islam, smatra Zorica Ilić.

default

Muslimanka u francuskom Toulouse pali svijeću u pomen na ubijene karikaturiste lista "Charlie Hebdo"

Još uvijek se sjećam riječi svećenika sa časova katoličke vjeronauke da je dobra svaka religija koja propagira dobro. Još uvijek se sjećam i riječi mog profesora sociologije religija, prakticirajućeg katolika, koji je, govoreći o istoriji kršćanstva, ironično običavao dodati: “a onda kažu da se islam širio ognjem i mačem.“ Ono što sam svakako naučila odrastajući sa muslimanima jest da je islam religija koja teži dobru. I ono što sam svakako, kao kršćanka rođenjem i opredjeljenjem, naučila proučavajući istoriju kršćanstva, jest da su i u ime ove religije u istoriji počinjena djela koja ni u kom slučaju ne predstavljaju svijetle trenutke. A to ovih dana nekako kolektivno zaboravljamo. I bez obzira što su oni koji postavljaju tu tezu u manjini – ona postoji i glasi da je u najmanju ruku nakon napada u Parizu eto postalo jasno kako je islam kao religija podložan nasilju.

Ne prihvatam podjelu na nemuslimane i muslimane

Oduševljena sam količinom samokontrole i trezvenosti koju ovih dana upućuje daleko najveći broj njemačkih političara sa vodećih funkcija i zaprepaštena ipak površnim i neopreznim tezama u pojedinim njemačkim i bosanskohercegovačkim medijima. Pitale su me kolege iz Sarajeva kako se kao stranac osjećam u Njemačkoj nakon napada u Parizu. Moj odgovor je bio da u ovoj zemlji često osjećam da sam stranac, ali da u ovom slučaju uopće sebe ne vidim kao stranca. Jer ne vidim zašto bi postajala razlika u gledištu Nijemaca i stranaca na ono što se dogodilo u Parizu – na koji bi način odnos prema takvoj brutalnosti trebao biti definiran etničkim ili vjerskim identitetom, odnosno porijeklom. Neću da vidim ni jedan razlog za podjelu na nemuslimane i muslimane. I ma koliko puta da su ubice u Parizu uzvikivale: „Allah je veliki!“ valjda je zbilja svima jasno da jedan takav čin nema veze sa islamom. I zašto bi sada svaki musliman na ovom svijetu morao da se ograđuje, pravda i ponavlja kao papagaj: „Ali to nije islam!“. A upravo to se, kao po diktatu, traži i očekuje od običnih građana do islamskih intelektualaca i vjerskih službenika – da se javno ograđuju i osuđuju postupak dvojice kriminalaca s kojima nemaju nikakvih dodirnih tačaka osim da su možda petkom i jedni i drugi išli na džumu (redovna molitva muslimana petkom - op. aut.)

„Bolje je umrijeti ponosno, nego živjeti na koljenima“

S druge strane, znam da se ovo sada neće dopasti velikomu broju mojih muslimanskih prijatelja koji i pored uvažavanja slobode mišljenje i zgražavanja nad zločinom u Parizu, ipak s nelagodom gledaju na objavljivanje karikatura poslanika Muhameda, ali osjećam duboko poštovanje prema činjenici da karikaturisti lista „Charlie Hebdo“ nisu odustali od svog prava na slobodu mišljenja i govora ni nakon jasnih prijetnji smrću. Pred rečenicom: “Bolje je umrijeti ponosno, nego živjeti na koljenima“ koju je u jednom od intervjua, nakon prvih prijetnji smrću, citirajući Alberta Camusa, izgovorio Stephane Charbonnier, ubijeni glavni urednik lista, bi trebali da se poklone svi oni koji se smatraju novinarima. Jer novinarstvo u svojoj srži podrazumijeva hrabrost i nepokolebljivost u otkrivanju i skretanju pozornosti na brojne anomalije u društvu. A nisu ih ni religije pošteđene. Ni jedna. Uključujući i islam. Kolege iz „Charlie Hebdoa“ su svojim radom birale teži put, nisu se dale zastrašiti, nisu odustali i platili su cijenu vlastitog neoportunizma. Zvučati će apsurdno, ali upravo iz poštovanja prema njihovoj hrabrosti i njihovom nepristajanju na oportunizam ovih dana, kada svi poručuju „Ja sam Charlie“, smatram da ni jednog trenutka ne smijemo zaboraviti da je ovim strašnim činom u Parizu napadnuta ne samo sloboda štampe, već i islam i muslimani i da ovih dana nije lako biti musliman i zato: Ja sam i muslimanka!