Izvan gradova još veća borba za egzistenciju

Posmatrajući život u velikim gradovima u BiH stiče se utisak da je situacija mnogo bolja u odnosu na manje sredine , da je lakše naći posao i uopšte da veliki grad nudi bolju perspektivu. Postavlja se pitanje kako onda žive ljudi u manjim sredinama. Kozarska Dubica, gradić na granici sa Republikom Hrvatskom broji oko 35 hiljada stanovnika. Iako se posljednjih mjeseci pokreću određeni pogoni koji su prije rata bili okosnica privrede ove opštne, stanovnici Dubice nam govore da je stanje teško, da posla nema, a i oni koji rade teško da sa platom mogu pokriti osnovne troškove pa im za život ostane voma malo.

“U Dubici je katastrofa. Posla nema, mladi se nemaju gdje zaposliti. Fabrike ne rade. Šta mi vrijedi ići u drugi grad kad moram platiti stan. Ovdje bar imam kuću pa ne moram platiti stan”, priča nam jedna Dubičanka.

Čitav mjesec sa 240 KM

Oni koji su radni vijek proveli u Dubici i zaradili penziju danas od toga nemaju gotovo ništa. Božana Trivić nakon 30 godina radnog staža jedva sastavlja kraj s krajem. Penzija koju dobija nije dovoljna za život četvoročlane porodice: “Penzija mi je 240 maraka. Nikakva druga primanja nemam nego tih 240 maraka. Teško…nikako…sastavljam kraj s krajem. Nema se gdje raditi…ko će mene primiti, ja sam penzioner. Dubica je malo mjesto i inače je teško naći posao. Teško je za mlade, a kamoli za stare”.

Dvadesetak kilometara dalje prema Prijedoru nalazi se mjesto Knežica koje broji oko 4 hiljade stanovnika i koje pripada dubičkoj opštini. Prije rata u Knežici je radila veoma uspješna fabrika tekstila, a zemljoradnička zadruga u ovom mjestu bila je čak i domaćin smotre rekordera u poljoprivrednoj proizvodnji u bivšoj Jugoslaviji 1990. godine na kojoj je bilo preko 700 učesnika. Ipak danas sasvim druga slika. Nema nijedne fabrike, a oni koji imaju posao najčešće rade u Dubici ili Prijedoru.

Nastavnik Bojan Santrač živi sa suprugom, takođe prosvjetnom radnicom. Sa platom od oko 1000 maraka teško da se može dobro živjeti: “U školama je sve manje učenika, tako da se podrazumjeva da nema ni ljudi. Odavde ljudi odlaze ili u veće gradove ili van. Teško se odvoje sredstva za ljetovanje ili slično, a mogu da zamislim kako žive oni koji nemaju posao”.

U veći grad po bolji život

Zbog takvog stanja i Bojan razmišlja o preseljenju u veći grad: “Razmišljao sam da odem u drugi grad, da kupim neki stan jer grad pruža veće mogućnosti u svim sferama života.“

Zbog krize situacija nije mnogo bolja ni u većim gradovima u BiH, mada grad pruža veće mogućnosti za zaposlenje. Sindikalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u RS za septembar je iznosila 1.750 KM i ona podrazumjeva najosnovnije elemente koji su potrebni za preživljavanje.

Međutim predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić kaže da je stanje još gore nego što se predstavlja u javnosti: “I to je skromno i premalo, ali najčešče je to san građana RS da imaju toliki budžet u vlastitom domaćinstvu jer najčešće u prodici radi jedan ili nijedan. Ne može se govoriti o standardu već o borbi za golu egzistenciju. Nažalost to je život koji ovdje živimo”.

Najveća plata - 700 prosječnih penzija!?

To je u suštini i stvarna slika Banjaluke jer prosjek podižu plate u bankarskom sektoru koje su najčešće neralne. Tako je recimo Poreska uprava RS saopštila nedavno da je najviša mjesečna plata u RS 220 hiljada maraka! Ukoliko to pretvorimo u brojke to je 200 prosječnih plata ili čak 700 prosječnih penzija.

U Pokretu potrošača kažu da je u posljednje dvije do tri godine kupovna moć građana u Banjaluci u padu jer veliki broj ljudi ostaje bez posla.

“Moraju da se plate prvo troškovi stanovanja koji su po prioritetu na prvom mjestu, a onda dolazi sve ostalo, uključujući i hranu. Kod prehrane je posljednih par godina došlo do substitucije sa manje kvalitetnom hranom, ali količinski da se zadovolji. I dosta je racionalnija potrošnja”, kaže Dragovan Petrović, sekretar Udruženja potrošača.

Nema razvijene politike naselja

Za ekonomiste je stvar jasna i nema dileme da li je bolji život u manjem ili većem gradu. Profesor Aleksa Milojević kaže da su u većim gradovima finansijski centri i najveća zaposlenost, ali da je to i svojevrsni problem jer vlasti nemaju razvijenu politiku manjih sredina: “U ovom regionu je jedino Slovenija uspjela da napravi mrežu naselja i da spriječi prekomjernu koncentraciju. Kod nas, ako ovako nastavimo, mi ćemo imati `beogradizaciju` jer svi idu u Banjaluku iz RS kao što u Srbiji idu u Beograd.“

Prema zvaničnim podacima prosječna neto plata u RS za mjesec avgust iznosila je 813 maraka dok je za isti mjesec u Federaciji BiH prosječna plata bila za 13 maraka viša. Generalno prosječna plata pokriva samo pola potrošačke korpe u BiH, računajući samo osnovne prehrambene namirnice, higijenu i stanovanje. Bilo šta pored ovoga, velikoj većini građana BiH nažalost samo nedostižan san.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić