1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Izraelski špijun u Pentagonu?

Peter Philipp30. august 2004

Prema medijskim izvještavanjima jedan saradnik američkog ministarstva odbrane je špijunirao za Izrael. Američka savezna policija FBI polazi od toga da je špijun jedan od visokih funkcionera, saradnik ministra odbrane Donalda Rumsfelda, javila je u petak, američka televizijska kuća CBS. Špijun je, navodno, Izraelu proslijeđivao mnogobrojna tajna dokumenta o američkoj politici prema Iranu i Iraku. Izrael je te mogućnosti odbacio. Peter Philipp o detaljima:

https://p.dw.com/p/AVDg
Bush i Scharon tokom Scharonove aprilske posjete Bijeloj Kući
Bush i Scharon tokom Scharonove aprilske posjete Bijeloj KućiFoto: AP

Jerusalem je odbacio prigovore da je od saradnika Pentagona dobijao informacije o planiranim američkim strategijama prema Bliskom Istoku. Rečeno je, da su sa Larryem Franklinom, saradnikom Pentagona osumnjičenim za špijunažu, kontaktirali poslovno, ali da nisu razmijenjivane ilegalne informacije, te da je njihovo utjecanje preko Franklina na bliskoistočnu politiku Georga Busha, potpuni apsurd.

Ovo posljednje se i može vjerovati jer je Franklin samo ”tračak svjetlosti” u Pentagonu i nije u mogućnosti utjecati na politiku Bijele Kuće. Međutim, ovaj prigovor pokreće diskusije o tome koliki je utjecaj Izraela na Washington. Dosad su ovakve tvrdnje brzo povezivane sa antisemitizmom i tim važile za neligitimne. Ovakve reakcije, međutim, ne mogu puno promijeniti činjenično stanje.

U Americi nijedna zemlja nije tako visoko predstavljena kao što je Izrael preko svojih simpatizera i zastupnika interesa, čije se pozitivan stav o Izraelu odlično upotpunjuje temeljnim stavom SAD-a, da bi sigurnost Izraela morala biti zagarantovana. Pored protestantskih fundamentalista tu su kao prvo i konzervativci ili bolje rečeno, ”neokonzervativni” Židovi.

Iza Bushove administrativne strategije na Bliskom i Srednjem Istoku stoje upravo ”neokonzervativci” čiji članovi su grupa utjecajnih intelektualaca, koji su u prisnim kontaktima sa Izraelom. Većina tih ”neokonzervativaca” su Židovi, koji su prije nekoliko godina iz liberalnih demokrata prešli u krug konzervativnih republikanaca i tu izgradili karijeru.

I zamjenik američkog ministra odbrane Rumsfelda, Pau Wolfowitz, koji se odavno zalaže za američku dominantnost na cijelom Bliskom i Srednjem Istoku je u prisnom partnerstvu sa Izraelom a jedan je od onih koji su se zalagali i za rat u Iraku. Ili, pak, čovjek koji je umeđuvremenu izašao iz Pentagona, Richard Perle, također je podržavao irački rat i istovremeno održavao prisan kontakt sa izraelskom vladajućom partijom ”Likud” a ujedno je i direktor lista ”Jerusalem Post”. Također, Douglas Feith, čovjek ”broj 3” u Pentagonu. Njega je 1997. godine Likud partija počasno premjestila u SAD, zbog ”Zasluga u korist Izraela i židovskog naroda”. Feith je, također, šef osumnjičenog Larrya Franklina.

I ostale poznate ličnosti pripadaju grupi ”neokonzervativaca” i njih u pitanju Bliskog Istoka ne veže samo san o američkoj hegemoniji nad regionom, nego kako izgleda i ideja, da ovom cilju šteti svako ko je u proturječju sa Izraelom. Tako su Perle i Wolfowitz imali ideju da poslije Iraka,”na red” trebaju doći Iran, Sirija i druge zemlje regije. To nije domino teorija demokratskog razvoja, nego proširenje vojnog pohoda na sve potencijalne protivnike. Prije svega, protivnike Izraela.

Rezultat je prisna kooperacija izraelske vlade i Washingtona i to uprkos tome što si Izrael pod vodstvom Ariela Scharona dozvoljava stvari koje bi svaku prijašnju američku vladu prisililo na žustre reakcije. Kako bi si inače Scharon sada mogao dozvoliti naredbu proširenja postojećih naselja?

Izgleda da je Scharon siguran u jednu stvar, jer bi u suprotnom bio oprezniji. To bi moglo važiti i za (mogući) ”Slučaj Franklin”. Između ostalog, Izrael je nakon otkrivanja (1985) i osude (1987) bivšeg saradnika Marine, Jonathana Pollarda, postao posebno oprezan. Naime, Pollard je osuđen doživotno jer je Izrael opskrbljavao tajnim dokumentima.

Ali to je bilo sredinom osamdesetih godina. S obzirom na odnos moći u Bushovoj upravi, ponavljanje ”slučaja Pollard” nije vjerovatno, jer nije ni potrebno.