Izrael kao član " Atomskog kluba"

Izraelski turisti koji su 60-tih godina željeli posjetiti Mrtvo more, morali su najprije proći pustinju Negev i gradić Dimona, u kojem su bili naseljeni uglavnom doseljenici iz Afrike. Nedaleko od Dimone u pravcu juga, prostirala se velika ogradjena zona, a turistički vodiči su pažnju putnika uglavnom skretali ka ljepoti prirode na suprotnoj strani, glavne ceste. Ako bi neko upitao šta se krije iza visokog zida objašnjenje je bilo – fabrika tekstila. U stavarnosti se u postrojenjima nije proizvodio nikakav tekstil, nego atomske bombe. Nedugo nakon uspostavljanja izraelske države, tadašnji premijer David Ben Gurion dao je u zadatak kasnijem Nobelovcu Schimonu Peresu da formira komisiju za atomsku energiju. Uz pomoć Francuske započeo je Izrael gradnju tzv. " tekstilne fabrike" i još nekoliko nuklearnih postrojenja u drugim dijelovima zemlje. Zatim su SAD stavile na raspolaganje jedan atomski reaktor za isatraživanje. Sve se to dogadjalo prije formiranja UN-ove Agencije za atomsku energiju IAEA (1957), i prije potpisivanja Sporazuma o neširenju atomskog oružja (NPT) 1968. Izrael se doduše priključio UN-ovoj Agenciji, ali nije potpisao Sporazum. Tako je atomski centar u Dimoni izbjegao djelotvornu kontrolu , mada je premijer Ben Gurion 1968. priznao da se radi o atomskom reaktoru i proizvodnji energije u civilne svrhe. A, i kada je grupa američkih eksperata došla u kontrolu, Izrael je već bio zazidao prilaze postrojenjima, koja su smještena nekoliko spratova ispod zemlje.

Ono što se tamo dešavalo izašlo je u javnost 1968. kada je Marokanac Mordechai Vanunu , koji je godinama radio u podzemnim postrojenjima pokazao tajno snimljene fotografije i detaljno opisao kompeleks u intervjuu za britanski "Sunday Times".

Sve to nije ostalo bez posljedica po Vanunu-a, kojeg su uhapsili izraelski agenti , a potom je osudjen na 18 godina zatvora. Kaznu je odslužio do posljednjeg dana, većinom u samici. Nakon izlaska iz zatvora 2004., Vanunu koji je u medjuvremenu konvertirao na hrišćanstvo, i dalje je zabranjeno putovanje i kontakti sa medijima. Sada je on cinično primijetio da bi i premijer Ehud Olmert trebao biti kažnjen , jer je priznao da Izrael posjeduje atomsko oružje.

Glasine o tome postoje još od kraja šezdesetih goadina. Eksperti procjenjuju da se radi o više stotina atomskih raketa. Suprotno od starih atomskih sila, Izrael ne prijeti svojim oružjem, nego se krije iza nebulozne šutnje, u smislu: neće biti posljednja zemlja u regionu koja ima atomsku bombu.

To za posljedicu ima da svi susjedi vjeruju kako Izrael neslužbeno pripada tzv. Atomskom klubu. A, atomske podmornice isporučene iz Njemačke mogu se praktično primijeniti svugdje u reginu Srednjeg i Bliskog istoka. Uprkos tome, zemlje regiona su se godinama suzdržavale od vlastitog atomskog istraživanja . Samo Iran nastavlja aktivnosti – ali uz tvrdju da se radi o civilnoj upotrebi atomske energije. Dugogodišnja svadja zapada sa Iranom, probudila je u Egiptu i Saudijskoj Arabiji interese, da se i oni uključe u blisko-istočni atomski klub. A, sve je to samo pojačalo priznanje izraelskog premijera. Dalji pritisak na Iran može voditi jos većem apsurdu . Suprotno od Izraela, Iran jeste potpisao Sporazum o neširenju atomskog oružja, dopušta kontrolu svojih postrojenja, i negira svaku ambiciju o proizvodnji atomske bombe.