1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Izmedju traume i pomirenja/Deset godina nakon genocida u Ruandi

Stanovnistvo male ali prelijepe afričke zemlje izgubilo je osmijeh sa lica. U genocidu, izvrsenom 1994-te godine ubijeno je 800.000 ljudi. Potrebno je još deset godina da se stanovnicima Ruande ponovo vrati osmijeh na lice.

Izbeglice u Ruandi

Izbeglice u Ruandi

Ruanda, zemlja hiljadu brežuljaka, prekrasna je tačka na planeti Zemlji. Jezera, koja podsjećaju na norveške fjordove, drveće, staro i do 4000 godina, na kojem su živjele posljednje gorile. A sve zaokruženo plodnim , zelenim brežuljcima, vulkanskog porijekla, koji zrače mirom i harmonijom. Ova slika medjutim vara. Svaki kvadratni metar Ruande natopljen je krvlju. Svaki od osam i po miliona stanovnika ove zemlje još uvijek pati od posljedica genocida. Ni nakon deset godina od zločina rane nisu zacijelile. Iza svakog brežuljka i kolibe vrebaju sjenke smrti. Stanovnici Ruande izgubili su osmijeh.

Nakon strašnih 100 dana 1994-te, dana u kojima je izvršen najbrži masakr u istoriji , stanovnici Ruande su zasukali rukave i dali se u obnovu zemlje. Ukinut je stari, diktatorski, jednopartijski sistem. Protekle godine odrzani su prvi demokratski izbori od proglašenja nezavisnosti. Predsjednik Kagame potvrdjen je na funkciji Predsjednika, sa nevjerovatnih 95% osvojenih glasova. Gradjani Ruande odlučili su se dati glas čovjeku koji je sa svojom Vojskom otpora okončao masakr i zaustavio ubice u njihovom krvavom poslu. Danas su nekadašnji ustanici, okupljeni u “Patriotski front Ruande”, nadmoćna, vladajuća stranka u zemlji. Predsjednik Paul Kagame je personifikacija reda i mira . Za njega nema alternative. Onaj ko kritizira postupke vlade, dobija epitet etničkog djelitelja. Nije ni čudo što Kagame, kao predstavnik plemena Tutsi najveću podršku ima u nekadašnjim uporištima plemena Hutu. Po istom sistemu funkcionira i vladina politika pomirenja. Predsjednik poput molitve ponavlja rečenicu po kojoj za njega ne postoje nikakva plemana ni narodi već samo građani Ruande. Medjutim ubice i njihove žrtve danas u Ruandi žive jedni pored drugih, vrata do vrata. Na hiljade uhapšenih pušteno je iz prepunih zatvora na slobodu. Nakon što su priznali da su učestvovalu u masakru, vratili su se u svoja sela. A žrtve u tome navodno ne vide problem. Jer ubojice su ubijale po naredjenju. A kada vlada u Ruandi kaže da svi opet moraju živjeti skupa, to tako mora i biti. Drugog izbora nema. Deset godina nakon genocida Ruanda je mirna zemlja bez radosti i osmijeha na licima. Ljudi su ozbiljni, uzdržani i na prvi pogled ravnodušni. Tuga i bol duboko su skriveni. Potiskivanjem osjećaja pokušava se sakriti očaj. Sve dok unuci ne zapitaju: Šta se 1994-te dešavalo u Ruandi? Šta ste poduzeli da izbjegnete masakr? Zašto vas je svijet ostavio na cjedilu? Potrebno je da izraste još jedna generacija pa da se ljudi osmjele da postave takva pitanja. Tek kada nauče da diskutuju i otvoreno iznose svoje kritičko mišljenje, imaju šansu na pomirenje. Tek tada će im se vratiti osmijeh na lice.