Izložba o protjerivanju

Oni su sa sobom moglo ponijeti vrlo malo stvari, ljudi koji su protjerani iz svoje domovine: malo odjeće, dokumente, komad kruha. Ali mnogi su sa sobom ponijeli i ključ od kuće, u čvrstom uvjerenju da će se u domovinu vratiti. I tako je nekoliko zarđalih ključeva također dio izložaka koji ilustriraju tešku sudbjinu protjeranih – protjeranih iz različitih evropskih zemalja, pripadnika različitih naroda.

U najvećem od tri izložbena prostora , Evropskoj sobi, Bijeg i protjerivanje predstavljeni su na devet primjera. Kustos Wilfried Rogasch:

„Kronološki u toj Evropskoj sobi predstavljeno je 20. stoljeće: počinje se protjerivanjem Armenaca 1915 godine, a završava protjerivanjima u nekadašnjoj Jugoslaviji 90-ih godina.“

Samo manji dio izložbe bavi se protjerivanjem Nijemaca krajem Drugog svjetskog rata, a pokazana je i pretpovijest tih progona:

„Mi smo konzekventno pokazali nacističke zločine u vbelikom dijelu izložbe, i svjesno smo odabrali kronološki pristup, kako bi pokazali da su 1939 ili 1933 godina bile prije 1945. „

Na taj način su priređivači izložbe htjeli izbjeći kritike da u slučaju prognanih Nijemaca zamjenjuju posljedice i uzroke.

„Tu se ne radi o revanšizmu, jednako kao ni o nekoj hijerarhiji žrtava, ili nekom obračunu. Smisao ovog poduhvata je da doprinese dijalogu, pomirenju, a za to je potrebno poznavati historijske podatke, brojeve, činjenice.“

Nastup inicijatorice izložbe, Erike Steinbach, pokazao je, međutim, da ispod brojki i činjenica leže duboke nezacijeljene rane. Demonstracije su ometale njen prvi obilazak izložbe. Ova demokršćanska političarka je predsjednica njemačkog Saveza prognanih. Njen cilj: u belinu osnovati Centar protiv protjerivanja u kojem bi se prikazala i znanstveno obrađivala sudbina prognanih Nijemaca. Kritičari smatraju da u pozadini tog plana stoji namjera da se povijest krivotvori. Tog centra još nema, ali bi ova izložba trebala predstavljati kamen temeljac:

„Ja se nadam da će ova izložba pomoći da se rasprave o protjerivanju u Evropi koncentriraju na samu stvar, kako bi se na kraju utvrdile činjenice i kako bismo se čitavom temom mogli baviti bez uzavrelih emocija.“

Prije svega je Poljska vrlo kritična prema djelovanju Saveza prognanih , budući da su pojedini funkcioneru udruženja u prošlosti tražili povrat oduzetih posjeda. Poljski historičari odbili su sudjelovati u pripremi opve izložbe, a poljski ambasador u Njemačkoj, Slawomir Tryc odbio je da ju pogleda:

„Nije moguće različita protjerivanja , koja su se dogodila u različitim historijskim okolnostima, sva pokazivati pod jednim krovom.“

Po mišljenju kustosa Wilfrieda Rogascha, međutim, upravo je evropska perspektiva posebnost ove izložbe.

Njemačka vlada signalizirala je zainteresiranost za trajnu izložbo o protjerivanju, ali je takopđer dala na znanje da se pritom neće oslanjati isključivo na koncept suradnika njemačkog Saveza protjeranih i Erike Steinbach.