1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Izgubljeno djetinjstvo

Njemačka djeca koja su preživjela Drugi svjetski rat sada su 60-godišnjaci. Naučnici i stručnjaci su ranije smatrali da je ta generacija prošla bez trauma. Najnovija istraživanja pokazuju suprotno.

default

Djeca koja su preživjela Drugi svjetski rat i danas nose traume u sebi

Znak za zračnu opasnost, signal upozorenja u ratnim vremenima. Na mjestima gdje su nekada ležala tijela poginulih i bile ruševine, sada su sagrađene kuće, raste drveće, djeca se igraju na ulicama.Sve je ponovo sasvim normalno do trenutka kada se periodično, tokom vježbi začuju zvuci sirena:.

Hildegard: "Kada čujem sirenu, sva se naježim i obuzme me zima."

Renate: Kada sam predavala u školi, ponekada su se u podne čuli zvuci sirene, to su naravno samo bile vježbe ali ja nisam mogla dalje predavati i to sam uglavnom i govorila svojim učenicima. To je naslijeđe koje je ostalo."

Sjećanja ostaju

Hildegard i Renate su bile još djeca početkom Drugog svjetskog rata. Jedna je živjela u Kaselu, a druga u Essenu kada su savezničke trupe po prvi put bombardirale njihove gradove. Hildegard je imala pet godina kada je usljed bombardovanja izgorio stan u kome je živjele sa svojim roditeljima.

Tada je bila isuviše mala da bi shvatila zašto se desilio, a istovremeno i prevelika da bi zaboravila. Sjećanja na noć kada je njen grad bombardovan i kako su je spasioci izvukli kroz jedan šaht su ostala: "Mene su prvu izvukli. U ruci sam imala plišanog medvjeda. Jedan od spasioca me je stavio na jedan kamen ispred kuće gdje još uvijek nije bilo nikoga od članova moje porodica. Ta scenu nikada ne mogu zaboraviti. Stavila sam medu ispred sebe i gledala na okolne kuće kako sagorjevaju u plamenu. To ne mogu zaboraviti."

Gubitak domovine i sigurnosti

Riječ je o gubitku domovine i sigurnosti ali i sopstvenog djetinjstva:

"Ono je zapravo završeno napadom na Dresden. To je bilo nešto potpuno neočekivano i katastrofalno. Nas nisu direktno bombardovali ali smo se bojali. Majka me je slijedeće dan stavila u auto i odvezla na selo. Prije nego smo tamo stigli desio se još jedan napad. Bio je to vrlo ružan osjećaj".

No, u povrijeđeni emocionalni svijet Beatrix Wagner se niko nije mogao brinuti. Njena majka kao i ostali članovi porodice bili su i sami preopterećeni razvojem situacije. Ni nakon rata nije bilo mogućnosti da doživljaji na neki način obrade.

U to vrijeme nije bilo psihologa koji bi se brinuli o traumatiziranoj djeci. Psihijatar Hartmut Radebold na sljedeći način razmišljanja u to vrijeme: "Na djeci prema tadašnjim metodama nisu bile primjetne posljedice. Imala su normalnu težinu, normalno su rasla, u školi su imala odgovarajući uspjeh tako da prema tadašnjim metodama, na njima nisu bile primjetne psihičke promjene.Svi su bili zadovoljni. Roditelji, javnost i nauka. "

Kasna spoznaja


Tek početkom 2000 godine naučnici su ponovo počeli više pažnje poklanjati generaciji djece iz rata. Utvrđeno je pored ostalog da kod tih osoba postoje poremećaji kada je riječ o uspostavljanju odnosa sa drugim polom. Beatrice Wagner objašnjava: "Odrasla sam u jednoj zajednici u kojoj su živjele samo žene. U to vrijeme žene su se međusobno podržavale i obezbjeđivale sredstva za život. Uvijek sam imala osjećaj da mi muškarci nisu potrebni."


Generacija djece iz Drugog svjetskog rata ulaskom u doba mirovine, počinje više razmišljati o preživljenom. Depresije, osjećaj panike i tjelesnih tegoba kao što je lupanje srca, mogu se pojaviti kao posljedice.