1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Izgubljeni „Staljingradski protokoli“

Zaboravljeni izvještaji pripadnika Crvene armije i civila objavljeni su 70 godina nakon bitke za Staljingrad. Na osnovu izvještaja stiče se posve nova perspektiva događaja koji su se odigrali u zimu 1942./43. godine.

Izgladnjeli i zapušteni stanovnici u dugoj koloni napuštaju Staljingrad, metropolu na rijeci Volgi. Njemačke vojnike, iako su bili preslabi i nesposobni za bijeg, nadzirali su naoružani crvenoarmejci. Njihovi pogledi su bili prazni i jedva su stajali na nogama. To su slike nastale u prvim danima februara 1943. i prizori koji su se duboko urezali u kolektivnu memoriju Nijemaca. Nacionalsocijalistička propagandna mašinerija je ovaj poraz predstavljala kao da je to bilo planirano i kao da je Staljingrad namjerno žrtvovan. Bio je  to mit, jer je Šesta armija u napadu na Vermaht osvojila Staljingrad.  Dogodilo se to u kasnu jesen 1942. godine. Napad na njemačke snage i zauzimanje grada su odnijeli velike žrtve.

Sowjetunion Deutschland Geschichte Schlacht um Stalingrad 1943 Gefangenschaft

Njemački vojnici nakon bitke za Staljingrad

Historičari u rovovima

Patnje, koje su preživljavali stanovnici Staljingrada i ruski vojnici, dugo su bile skrivane od njemačke javnosti. Procjenjuje se da je oko 40.000 civila stradalo tokom njemačkog bombardovanja grada. Oko 480.000 ruskih vojnika je stradalo, što je duplo veći broj žrtava nego na njemačkoj strani. U nedavno objavljenoj knjizi "Staljingradski protokoli", njemački historičar Johen Helbek (Jochen Hellbeck) objavio je prvi sveobuhvatni prikaz svjedočenja sovjetskih vojnika i civila, preživjelih sudionika Staljingradske bitke. Inspiraciju i motivaciju je našao u ponovnom otkriću jedinstvene i autentične dokumentarne građe iz tog vremena. „Grupa moskovskih historičara je snimala razgovore sa 215 svjedoka. Među njima su bili generali i komesari, ali i obični vojnici i civili", rekao je Helbek, profesor Univerziteta Rutgers u SAD-u. Desetljećima su ovi dokumenti držani u tajnosti sve dok ih on, zajedno sa ruskim historičarima, nije dobio na uvid. 

"Kamen na kamenu nije ostao"

Sowjetunion Deutschland 2. Weltkrieg Schlacht um Stalingrad Bevölkerung

1942.: civili u Staljingradu

Posebno su potresni za čitanje izvještaji civilnog stanovništva, poput protokola razgovora radnice u kuhinji Agrafene Posdnjakove. Ona je majka šestoro djece, koja je poslije ulaska Nijemaca protjerana iz svog doma. Sa porodicom je jedno vrijeme živjela u rovu. "Bio je 27. septembar i u toku je bio jak napad njemačke artiljerije. Moj suprug i kćerkica su poginuli, a nas su zarobili” *, riječi su Agrafene Posdnjakove. U nastavku svjedočenja, ona je opisujući borbu za hranu, rekla: "Poslije kada su ruske trupe napravile obruč oko Nijemaca, oni su jeli samo konjsko meso. Nama su davali glavuše, koljenice i iznutrice. Kasnije nije bilo ni glavuša ni koljenica, već smo dobijali samo kopita i iznutrice.“*

Hitler je neposredno pred napad izdao naredbu koja je glasila: "U Staljingradu ne smije ostati kamen na kamenu“. Civilno stanovništvo trebalo je protjerati u stepe ili poslati na prisilni rad. Neposredno nakon njemačke invazije na grad, počela je deportacija stanovništva. Hiljade ljudi se svakodnevno moralo javljati na zbirna mjesta.  A, kada je počela sovjetska ofanziva u gradu je bilo oko 15.000 civila, koji su bili izloženi velikoj hladnoći i gladi, te živjeli u ruševinama i u skloništima iskopanim u zemlji. Njihov grad je bio potpuno razoren.

Borba dvojice diktatora?

Na suprotnoj strani su se također događale užasne stvari. Diktator Staljin je izdao Naredbu Nr. 227, koja je glasila: "Ni koraka nazad!“. Potom je odbijena masovna evakuacija civila Staljingrada prije početka pokolja. Takvi nemilosrdni stavovi nisu imali samo uporište u važnom strateškom položaju grada na Volgi. "Staljingrad je nosio Staljinovo ime. Zbog toga je osvajanje grada, odnosno njegova odbrana, za obje strane predstavljalo pitanje od presudnog vojno-političkog značaja“, objašnjava Torsten Didrih, ekspert Centra za vojnu historiju i socijalne nauke pri Bundesveru u Potsdamu. Didrih je autor biografije posvećene Friedrihu Paulusu, koji je komandovao njemačkim trupama u Staljingradu. Nemilosrdene Hitlerove i Staljinove naredbe uticale su i na historijsku interpretaciju ovog sukoba i pokolja koji se desio. Didrih kaže: " Na Staljingrad su Nijemci tokom 50-ih gledali kao na sukobljavanje dvojice diktatora u kome su žrtvovane hiljade ljudi.“ Ovakva mišljenja su danas zastarjela. Johen Helbek smatra da fokusiranje samo na diktatore može dovesti do izjednačavanja dva sistema i dva naroda. "Obje strane su u tom slučaju žrtve. Nijemci su tada vodili osvajački rat, a za Ruse je to bio odbrambeno oslobodilački rat protiv fašizma", ističe Helbek.

Sowjetunion Deutschland 2. Weltkrieg Schlacht um Stalingrad Rote Armee

Januar 1943.: vojnici Crvene armije

Domoljublje i komunizam

Koliko su se ruski vojnici identifikovali sa akcijom oslobođenja grada svjedoče „Staljingradski protokoli“, u kojima stoji: „Komunistički komesari Crvene armije su mobilizaciju ljudi i njihovo slanje u borbu protiv 'fašističkog neprijatelja' shvatali kao čin ljubavi prema domovini", kaže Helbek. Postavlja se i pitanje koliko su ruski vojnici zaista bili motivisani, a posebno ako se uzme u obzir da je kritičarima Stalljinovog režima prijetila smrtna kazna.  Torsten Ditrih je siguran da knjiga njegovog kolege historičara Helbeka upotpunjuje sliku bitke za Staljingrad. On međutim upozorava na nekritičko tretiranje izjava svjedoka i njihovo uzimanje kao referentnog izvora. „Ispitivači su bili historičari, a sve se događalo u doba najvećeg trijumfa Crvene armije. Bilo je tu prostora i da se govori o  slabostima. 

Neodrživi kliše

Do sada nikome izvan prostora nekadašnjeg Sovjetskog saveza nisu bili dostupni brojni autentični iskazi svjedoka. Iz njih se naime vidi da nije održiv kliše o tome kako su vojnici i civili iz straha od Staljinovog terora prisiljavani da idu u borbu protiv Hitlerovih vojnika. Ovi dokumenti svjedoče da su ti ljudi, u želji da domovinu oslobode od agresora, dobrovoljno i požrtvovano išli u borbu. Mora li se historija Staljingradske bitke ponovo pisati? "Ne mora", smatra Helbek. "U svakom slučaju, ti dokumenti proširuju vidike i skreću ugao gledanja sa njemačkih interpretacija: „Radilo se o napadu, opsadi i porazu“, rekao je Helbek. Do istog zaključka je došao i Torsten Didrih.

Sonderausstellung Stalingrad in Dresden Ausrüstungsgegenstände

14.12.2012.: Izložba "Staljingrad" u Vojnom muzeju Bundesvera u Dresdenu

Historičari ovu bitku, odnosno njen značaj, vide u tome što je predstavljala moralnu prekretnicu u Drugom svjetskom ratu. Za pripadnike Crvene armije pobjeda je bila neviđen trijumf koji im je ulivao nadu. U Njemačkoj je tada uništen mit o nepobjedivosti Hitlerove vojske. Kod njemačkih vojnika, koji su bili u zarobljeništvu, razočarenje je bilo daleko veće. Oni su prvi na sopstvenim leđima osjetili teret zbog službe nečovječnom diktatoru, kome su njihovi životi bili potpuno nevažni. To je najdublji uvid koji su dali protokoli, a to je da Staljingrad nije bio samo njemačka, već i ruska tragedija.

Autori: Mari Todeskino / Faruk Šabanović

Odg. ured.: Senad Tanović

Svi označeni ( *) citati preuzeti su iz knjige:: Jochen Hellbeck, Die Stalingrad-Protokolle, © 2012 S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main.