Izemljenje

Da je u svojim Pismima iz Italije Ljuba Nenadović više pažnje posvetio Italiji a manje Njegošu, možda njegovi današnji čitaoci u posjeti napuljskom kraju ne bi ostali zatečeni običajem da se grobovi nakon deset godina otkopavaju i prazne.

Običaj, naravno, ima smisla jer ga podupire kakva-takva ekonomske logika. Zemlje je malo, pa zašto je trošiti na grobove ako već može rađati maslinama ili travom za mocarelu di bufala?

Nakon što provede deset godina u zemlji, tijelo se otkopa; u pravilu od njega ostanu kosti i zubi, što se sve fino očisti i spakuje u limenu kutiju veličine cipela broj 50. To se onda nosi u neku od kapela na obodu grobljanskog vrta. Kapele, osvijetljene iznutra svijećama i rupama na krovu, liče na lavirint od ormara s pretincima u kojima su pohranjeni prepakovani posmrtni ostaci. One autorice bosanskih čitanki, koje su knjižni katalog opisale kao skup ladica napunjenih kataložnim karticama, vjerovatno bi se složile s opservacijom da je vječna kuća u Italiji skup ladica napunjenih kostima pokojnika.

Ladice ustvari više liče na rerne, ili još više na poštanke pretince, a najviše na bankovne sefove, jer nemaju zastakljena vratanca. Razlika je i u tome da materijal nije čelik nego kamen, u koji su uklesane godine rođenja i smrti i križ, koji, međutim, može biti i nalijepljen, skupa sa slikom pokojnika. A sličnost je najviše u različitim veličinama. Neki su pretinci mali, jedva kao jeftine mikrovalne pećnice, dok su drugi veličine ormarića za cipele ili škrinje za duboko zamrzavanje. Veličina zavisi od cijene. Imućniji mogu sebi priuštiti više prostora, na kojem onda i kreativnost u izboru fontova, krstova, slika i ornamenata dolazi više do izražaja.

Najbogatiji mrtvaci, pogađate, ni ne obitavaju u ovim favelama pokojnika. Oni imaju svoje vile i palače na terasama okrenutim prema moru, ušuškane među čemprese i kiparise, s kamenim anđelima, svecima i isusima, kao gostima na ladanju.

Na napuljskom groblju Isus prezire siromašne. Nakon dvije hiljade godina drugovanja za 266 papa ovdje sada služi još samo tome da ilustruje preobrazbu revolucije u kič. Ko zna, da nije zakovan za krst na kome se sunča, možda bi mahnuo Musoliniju čiji likovi ukrašavaju tanjire u izlogu prodavnice suvenira, na putu prema crkvi. I možda bi rekao, kao što mnogi od njegovih poštovalaca ovih dana govore, da Italiji ne trebaju izbjeglice... Svi ti izemljeni stranci. Povrh svih tih Rumuna i Zingara. Jer oni narušavaju red, mir i poredak, kakvi vladaju u grobljanskom vrtu. Tu gdje se sahranjuje u kovčezima i škrinjicama, a ne u čamcima i kamionima.

Taj vrt, okružen zidovima (katalozima), kao neko riječno ostrvo kojeg oplakuje vrijeme, ispunjen je mirom, tišinom, cvijećem, mirisom voska i lovora. Kao u nekom najloniku poređane su leje s humkama, između kojih vrtlarev traktorčić/bagerčić cvrči svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje...

Zapravo, žice su obični električni kablovi koji idu iz humke prema nebu, kao da rastu iz srca mrtvaca, tačno tamo gdje se u hororima zabija glogov kolac... Iz skoro svake humke vire po tri, kao iz zida nakon grubih molersko-električarskih radova, nekom sasvim naopakom logikom uzemljenja.

Eto zagonetke za radoznalog putnika! Čemu služe? Uvodi li se to internet u čistilište? Nude li napuljski Topalovići set novih usluga vjernim klijentima? Facebook profil i na onom svijetu? Kablovsku televiziju? Ili će umjesto mermerne vaze tu stajati porculanska utičnica, da živi dok čekaju da odgore svijeće mogu dopuniti mobitel ili tablet? Ili će kamene spomenike zamijeniti lcd displeji? Sa oživljenim pokojnicima na petominutnim video-snimcima porodičnih istorija, sa svijećama na tortama, sa kobasicama na roštiljima, sa darovima pod jelkama. I s blokovima reklama, prije svake ponovljene projekcije.

Bez vijesti.

Da tugu bogatih ne muti nesreća siromašnih.