Izbjeglice u čekaonici

Siegburg je gradić u kojem živi 40.000 ljudi. 2015. godine je u Siegburgu bilo smješteno 280 izbjeglica uglavnom u raznim stanovima i zgradama, u kojim je nekada bio smješten Bundeswehr (njemačka vojska). Za 150 izbjeglica je u augustu iste godine nedostajao smještaj. 

Kada su autobusi u noći između 24 i 25. avgusta dovezli iscrpljene izbjeglice, nisu ih samo zatekli na brzinu pripremljeni smještaji u fiskulturnim salama dvije škole. Dočekali su ih prevodioci, ljekari i stanovnici Siegburga, koji su sakupili znatnu količinu odjeće i obuće, oni koji su na drugi način pokušali pomoći tim ljudima . Gradonačenik Bernd Lehmann je izbjeglice, uglavnom iz Sirije i Iraka, dočekao sa dobrodošlicom.

U takvom okruženju je ubrzo obezbijeđen smještaj za još 110 osoba. Grad je također zgradu bivše škole preuredio za smještaj izbjeglica, otkupio je prazne poslovne prostore i podigao kredit. Na tri mjesta u gradu su sagrađeni novi objekti.

"Kao iz vedra neba"

Tada je to bilo neophodno. Međutim, prihvatni centri u sportskim dvoranama su davno zatvoreni. U Siegburg skoro da više i ne dolaze izbjeglice. Ipak, dvije godine nakon turbulente jeseni broj izbjeglica je daleko veći nego 2015. godine. U novembru 2017. godine je bilo 610 izbjeglica. Od tog broja je 413 muškaraca, žena i djece dobilo status izbjeglice. Međutim, samo 250 je riješilo stambeno pitanje. Ostali žive u prihvatnim centrima.

Gradonačelnik Siegburga Bernd Lehmann kaže da će u Siegburg doći još izbjeglica, ali da ne zna kada. Naime, riječ je o porodicama izbjeglica, koje su nastanjene u Siegburgu. Lehmann kaže da na tržištu u Siegburgu više nema slobodnih stanova. „Vremena, u kojim je grad izbjeglicama stavljao na raspolaganje stanove, su prošla", kaže Lehmann. Prvobitna euforija je nestala.

Razočarenje na sve strane

Događaji, kao što je onaj iz „Novogodišnje noći" u Kelnu, su ostavili traga. Od tada se nije samo promijenio pogled na izbjeglice. Oni također sumnjaju u njemačku birokratiju, koja se u jeku izbjegličke krize pokazala „nesposobnom",  jer joj treba dugo vremena za obrađivanje zahtjeva za azil. Većina njih je došla prije zatvaranja „Balkanske rute" 2016. godine i prije evropskog dogovora o izbjeglicama, postignutog sa Turskom. Obrada zahtjeva za azil za trećinu od 610 izbjeglica u Siegburgu još uvijek je u toku.

Onaj ko uloži žalbu na odluku vlasti automatski ponovo staje u red za čekanje. To isto se odnosi i na pokušaje izbjeglica da u Njemačku dovedu žene i djecu. „Familije zavise od uposlenika njemačkih konzulata u Turskoj, Jordanu i Libanu", kaže saradnik katoličke humanitarne organizacije SKM. On dodaje da su konzulati također preopterećeni. Na odgovor se čeka i po nekoliko mjeseci".

Jedan muškarac iz Sirije, čija porodica živi negdje u Jordanu, kaže da je njegov zahtjev za azil riješen nakon devetomjesečnog čekanja i da je dobio tzv. „subsidijarnu zaštitu", pri čemu je isključeno dovođenje porodice. Nakon toga se žalio. Poslije četveromjesečnog čekanja je dobio zeleno svjetlo. Sada ponovo čeka da mu dođe porodica. „Teško je", kaže na lošem njemačkom jeziku i dodaje: „Djeca su mi sada starija dvije godine". Njegova supruga još nije dobila ni termin u njemačkoj ambasadi.

On nije jedini, koji se istovremeno mora suočavati sa traumama koje je doživio na putu do Njemačke. Posao, koji bi mu bar malo skrenuo pažnju sa problema koji ga opterećuju, nema, iako bi teoretski mogao i htio raditi. Za to mu nedostaju kvalifikacija i poznavanje jezika.

Poseban izazov za grad i volontere, također i emocionalno, su oni kojima je odbijen zahtjev za azil. Preko 150 izbjeglica je dobilo odbijenicu jer dolaze iz „zemalja sigurnog porijekla". Šta s njima? Ko će platiti troškove njihovog zbrinjavanja? Nije tajna da je mnogim općinama, kada je riječ o finansiranju zbrinjavanja izbjeglica, voda došla do grla. Gradonačelnik Siegburga kaže da je za dodatne troškove izbjeglica, koje imaju tzv. „trpljeni boravak" u tekućem budžetu planirano 1,5 miliona eura.

Sljedeći korak: integracija

Bernd Lehmann kaže da od ljetos imamo prve prisilne povratke. Prije nekoliko dana se oprostio od jedne porodice sa Balkana. Nije mu jednostavno o tome govoriti. „ U toj porodici ima i nekoliko djece školskog uzrasta koja su već dvije godine pohađala školu u Njemačkoj", kaže Lehmann. Takve odluke su morale biti donošene znatno ranije. On ponekad smatra da se njemačke vlasti prema izbjegličkim porodicama ponašaju „neljudski".

Međutim, nisu samo općine te koje odlučuju o izbjegličkoj politici. Mnoge izbjeglice, koje su prije dvije godine došle u Siegburg i koje ostaju Njemačkoj, znaju da im je počela nova životna faza: društvena integracija koja zahtjeva sasvim druge stvari osim krova nad glavom, kursa njemačkog jezika ili pomoći prilikom posjete državnim institucijama. Lehmann zna šta je kamen spoticanja, ali ostaje uvjeren da će izbjeglice pomoći društvu u zbrinjavanju novih izbjeglica.