1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Izbjeglice u Srbiji: „Samo kad je naše“

Desetine hiljada izbjeglica zbog ratova u bivšoj Jugoslaviji još je bez svog krova nad glavom. Regionalni stambeni program novcem zapadnih donatora to polako mijenja. I pokazuje da je dobra saradnja u regionu moguća.

Zvuči pomalo kao jedna od onih prevara sa interneta koje nas stalno spopadaju: „Vi ste hiljaditi bla, bla... samo kliknite ovdje i dobili ste kuću." Ali Gnjatovići zaista jesu hiljadita izbjeglička porodica koja je skućena u Srbiji u okviru Regionalnog stambenog programa (RSP). Milosava je 1995. pobjegla iz Ključa u BiH, zajedno sa desetinama hiljada Srba iz tog područja. „Bukvalno sam od tada podstanar, prvo sama, sada sa troje djece. Prvo u Somboru, sada u Pančevu. Podstanari svo vrijeme. Moram priznati da sam posljednjih godina počela da gubim nadu, bezuspješno smo tražili rješenje s obzirom da je teško doći do posla – to su poslovi za preživljavanje", priča ova žena ispred montažne kuće u Pančevu čije će joj ključeve za koji tren uručiti ministar spoljnih poslova Ivica Dačić.

Regional Housing Programme Serbien (DW/N. Rujevic)

Porodica Gnjatović sa ministrom Ivicom Dačićem

Kada je prije tri godine saznala za RSP sve joj je djelovalo nadrealno, možda baš kao one prevare sa interneta. „Ali ispostavilo se da je to bio pravi potez. Ovo je nama zaista životno pitanje. Kuća je prelijepa, svi smo prezadovoljni", kaže Milosava.

RSP je pokrenut prije pet godina i, ako sve bude po planu, do sljedeće godine će skoro 8.000 porodica u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj dobiti krov nad glavom, ili makar građevinski materijal da završe kuće koje su sami započeli. „Ovdje vidite sasvim nove generacije, ova djeca su ovdje rođena, ovdje su rasla, ali su i dalje u nekakvom izbjegličkom statusu. Nemoguće je i objasniti zašto je tako, ali to je stvarnost, odvratna stvarnost", kaže za DW Vladimir Cucić, komesar Srbije za izbjeglice. „Sa druge strane sam više nego zadovoljan jer bez ovog programa ovih hiljadu porodica nikada ne bi mogle da riješe svoj najteži problem."

Odobren 271 milion evra

Nedaleko odatle, u beogradskom naselju Ovči, divovski kranovi se nadvijaju nad četiri zgrade u nigdnini. Tu bi do kraja godine trebalo da se useli 235 izbjegličkih porodica, stvar opet finansirana donatorskim novcima iz istog programa, dok Grad Beograd treba da se pobrine za prateću infrastrukturu. Užurbano gradilište po paklenoj vrućini – iz Razvojne banke Savjeta Evrope koja prikuplja sredstva kažu da do sada nikada nisu imali problema sa kašnjenjem radova niti nekakvim marifetlucima koji, dodajmo, znaju da prate infrastrukturne poduhvate u Srbiji i susjednim zemljama.

Najviše se radi u Srbiji koja je, prema podacima Komesarijata za izbjeglice, nakon rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini primila 540.000 izbjeglica. U zemlji bi tako zaključno sa sljedećom godinom trebalo da bude dodijeljeno preko 5.000 stambenih jedinica, u BiH skoro 2.000, u Crnoj Gori nešto manje od 500, a u Hrvatskoj oko 300. Uslov je da oni koji konkurišu nemaju riješeno stambeno pitanje, prednost imaju nemoćni ili oni sa velikom porodicom. Rješenja su razna – od zgrada u Ovči, Nikšiću ili Kninu, preko domova za stare u Glini i Pljevljima do obnovljenih kuća širom BiH.

„Ideja je bila da se ponuda prilagodi potrebama ljudi, ali i da se sredstva ekonomično upotrijebe", kaže Štefan Selen, zamjenik direktora Razvojne banke. „Jasno da je stan u novogradnji skuplji nego da nekoj porodici sa skoro gotovom kućom donirate nešto građevinskog materijala da urade izolaciju ili kupatilo. Ljudi mogu reći da žele kuću sa okućnicom na selu jer, recimo, žele da se bave poljoprivredom. To je onda šansa da, osim krova nad glavom, započnu i posao", priča ovaj Nijemac za DW.

Regionalni stambeni projekat bi, kako se najavljuje, ubuduće posebno trebalo da povede računa o održivosti. To zapravo znači da stanovi i kuće nastaju tamo gdje relativno blizu postoje škole i medicinske ustanove, kao i prevoz. Uz to još tri stvari, kako kaže Štefan Selen: „Radna mjesta, radna mjesta, radna mjesta." Što i jeste najveći problem u zemljama poput Srbije i BiH u kojima bi statistika bez uljepšavanja rekla da je nezaposlenost oko 30 odsto. U tom su smislu Ovča i Pančevo neka vrsta zgoditka jer je u Beogradu makar za nijansu lakše naći posao nego u provinciji.

Selen, koji je učestvovao na dvodnevnom sastanku donatora i rukovodilaca programa u Beogradu, kaže da je posebno značajno što su donatori nastavili da izdvajaju novac i onda kada su svijet izbrazdala brojna krizna žarišta. Do sada je za projekat odobren 271 milion evra, od čega čak 232 dolazi iz budžeta Evropske unije. Najveći bilateralni donatori su SAD, Njemačka, Norveška, Švajcarska i Italija.

Srpska sramota

Pomoć preko RHP i drugih stambenih programa je nešto što Srbija više od dvije decenije duguje svojim izbjeglicama. Filip Švarm, odgovorni urednik nedeljnika Vreme – i sam nekada izbjeglica iz Hrvatske – dobro se sjeća devedesetih: „Velika je istina da je najveći dio stanovništva Srbije prihvatio izbjeglice kao svoje. Uvijek ima razmirica između domicilnog stanovnika i došljaka, ali ima razmirica i između navijača Zvezde i Partizana. Ali izostala je bilo kakva šira podrška izbjeglicama. Najveći broj njih se snašao sam. To su ljudi koji su teško i vrijedno radili, nekada po tri posla, da bi mogli da izgrade život sebi i život svojoj djeci", priča Švarm za DW.

Novinar poznat po svojim dokumentarnim filmovima „Pad Krajine" i „Jedinica" podsjeća na „strašno sramnu stvar" da je policija devedesetih mnoge vojno sposobne izbjeglice prisilno vodila na front, i to u paravojne formacije. „Dakle ti nekoga ko je u Krajini izgubio baš sve – ostao bez kuće, bez ičega, došao u Srbiju sa ženom i nekoliko djece – uhapsiš na ulici, strpaš u maricu i odvedeš u Erdut da mu tamo Arkan bude komandant, da ga tjera da laje, da ga tuče i ponižava." Deo izbjeglica iz Hrvatske, podsjeća Švarm, upućen je na Kosovo odakle je onda protjeran samo četiri godine kasnije.

„Naravno da nisam zadovoljan", kaže i komesar Cucić o ukupnom odnosu prema izbjeglicama. Još su desetine hiljada bez riješenog stambenog pitanja. Daleko je više upravo onih sa Kosova koji se iz političkih razloga birokratski zovu „interno raseljenim licima". „Rješavanje tog problema nije ni počelo, što je sramota za sve nas i za sve zapadne zemlje koje su garantovale da će povratak na Kosovo biti moguć. Imamo najmanju stopu povratka na cijelom svijetu – čak je i u Ruandi, nakon krvavog masakra nad tri miliona ljudi, stopa povratka preko 12 odsto, mi u Hrvatskoj imamo skoro 15 odsto, a na Kosovu 1,5 odsto pa čak ni to nije održiv povratak. Za taj problem nemamo podršku, sve radimo iz svog budžeta."

Ipak saradnja

RSP je druga stvar – tu su donatori bili široke ruke. Osim toga, pokazuje se da malo dalje od dnevne politike i jeftinog populizma, zemlje regiona mogu itekako dobro da sarađuju. „Ovo je blistavi primjer kako bi trebalo da bude", komentariše Cucić. „Mi, Bosna i Hrvatska smo žestoko pogođeni onime što se dogodilo – oni građanskim ratom, mi izbjeglicama, bombardovanjem, uništenom infrastrukturom i sankcijama. Jedini način da se izgrade mostovi je saradnja. Ove ljude stvarno osjećam dijelom tima, i oni tako misle o nama. To je saradnja na dnevnom nivou. Zvuči patetično – ali stvarno je korisno i uspješno." Korisno i jer se razmjenjuju podaci – niko ne može recimo u Srbiji slagati da ne posjeduje imovinu u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini kako bi došao da kuće.

Štefan Selen dobro zna da u njegovoj domovini Njemačkoj traju žestoke debate o akutnoj izbjegličkoj krizi, da mnogi došljaci dobijaju samo privremenu zaštitu te da će jednog dana morati da se vrate u svoje devastirane domovine: „Mislim da ovaj program može da služi kao model za slične situacije. Ne samo tehnički, nego i što se tiče saradnje nekadašnjih ratnih neprijatelja", navodi on. „Ponekad u šali kažem da sam osjedio zbog ovog projekta, ali je naravno veliko zadovoljstvo kada ste pomogli da hiljadu porodica dobije dom. Sreli smo mnoge koju su prethodno živjeli u očajnim uslovima, koji kažu da se prvi put nakon 25 godina ponovo osjećaju kao ljudi."

Montažna kuća koju su dobili Gnjatovići nije velika – tri sobice, toalet i kupatilo, malena terasa spakovani su u šezdeset kvadrata. Komad dvorišta, ispred nečiji kukuruzi i suncokreti, iza nečiji vinograd, kokošinjac i dvije radoznale koze koje upravo gledaju u svitu ministra Dačića koji je svečano uručio ključeve. Za Milosavu Gnjatović i porodicu ta svježe okrečena kućica ipak djeluje ogromno. „Samo kad je naše", kaže, dok se karavan političara, novinara i snimatelja polako pakuje.

Preporuka redakcije

Audio i video zapisi na tu temu