1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Izbjeglice sa Kosova: Nada od tri promila

Više od 18.000 Kosovara stiglo je u posljednja dva mjeseca u Njemačku. Nadaju se boljem životu iako je u januaru prihvaćeno tek 0,3 odsto njihovih zahtjeva za azil. Neke od njih smo obišli u prihvatnom centru u Hemeru.

Mala Aurora neprestano kašlje. Dijete od nepune dvije godine muči jaka prehlada. Majka Zoja, u poodmakloj trudnoći, pokušava da je primiri, ali ni sama nije mirna. Otac i suprug Valdet Brahimi želi da ostane pribran. Tek po neki duboki uzdah i riječi pune razočaranja. „Lagali su nas. Da sam znao, nikada ne bih krenuo ovamo.“ Ko je lagao? „Mnogi na Kosovu su nam rekli da u Njemačkoj odmah dobijamo posao, papire i kuću u kojoj bismo živjeli.“

Ova porodica tek je kap u moru od – prema procjenama – 170.000 kosovskih Albanaca koji su posljednjih mjeseci napustili svoju domovinu. To su žrtve bijede, ali i trgovaca ljudima i glasina prema kojima na Zapadu svakog došljaka odmah ogrije sunce.

„Brutalno su me tukli“

Put prema Mađarskoj i obećanoj zemlji za porodicu Brahimi počeo je 29. januara. Do Subotice je išlo glatko, autobusom, a tamo su bili smješteni u hotelu kao i hiljade sunarodnika prije njih. Tamo su, priča 25-godišnji Valid, sreli švercere ljudi koji su govorili i srpski i albanski i tražili 400 evra po osobi da ih prebace preko granice. „Na kraju su pristajali i na 200 evra.

Valdet Brahimi

Valdet Brahimi

Ja sam ipak odlučio da pređem granicu uz pomoć navigacije.“ Poslije jedanaest sati pješačenja kroz šume, porodica se dokopala Segedina. „Bilo je užasno. Na kraju smo bili srećni kada je naišla mađarska policija.“

No sreća je brzo okopnila. Prebačeni su u zatvor, muškarci su odvajani od žena. „U jednoj sobi od stotinak kvadrata je bilo najmanje 200 muškaraca. Najgore je što nisam znao kako je mojoj trudnoj ženi i kćerki“, kaže Valid. Njegova supruga Zoja dodaje: „Mi smo bile u drugoj prostoriji, bez kreveta, svako dijete je imalo tek po jedno ćebe. Moja kćerka je cijelu noć urlala, htjela je vode. Ali, vrata su bila zaključana, nije bilo toaleta ni pelena za dijete.“ Nakon 24 sata Valid je ponovo vidio svoju porodicu, riječima je pokušao da primiri suprugu. Onda su, kaže, petorica policajaca počela da ga udaraju dok nije izgubio svijest. „Brutalno su me tukli samo zato što sam razgovarao sa svojom ženom.“

Jedini izlaz iz zatvora bilo je podnošenje zahtjeva za azil u samoj Mađarskoj. Konačno slobodni, ovi ljudi su krenuli u Budimpeštu kako bi odatle uhvatili voz do Njemačke. Ali, kako Valid tvrdi, mađarska policija to nije dozvoljavala. „Prišao mi je jedan nepoznati čovjek i tražio 2.500 evra da nas prebaci do Diseldorfa. Bilo mi je dosta Mađarske. Platio sam.“

„Prema paragrafu 16a…“

Iz primarnog prihvatnog centra za potražioce azila u Dortmundu brzo su prebačeni ovdje, u smještaj u Hemeru.

Valdet sada računa da ga je čitav put uz podmićivanje raznih ljudi stajao oko 4.000 evra. Na to je bio spreman kada je kod kuće prodao auto i kravu i pozajmio još novca. „Na Kosovu za nas nema nade. Hoću da stvorim bolji život za porodicu i mene. To je jedini razlog što sam došao u Njemačku.“

To Valdetu nije prvi boravak u zapadnoj Evropi. Dugo je živio u Belgiji, a u holandskom Hagu je studirao kriminologiju. Kaže da se 2011. vratio na Kosovo jer je htio da pomogne svojoj zemlji. Ali, ni u svijetu cijenjena diploma iz Haga nije pomogla da pronađe posao u struci. „Išao sam do Ise Mustafe, tada gradonačelnika Prištine, do kancelarije bivšeg premijera Tačija, prijavljivao se na svaki konkurs u policiji. Uzalud.“ Posao na Kosovu ostaje privilegija onih sa pravim vezama ili sa dovoljno novca. Valid nije imao ni jedno ni drugo – i tako je završio među 45 odsto nezaposlenih u ovoj siromašnoj državi.

Sve to je dovelo porodicu Brahimi do rurskog gradića Hemera, gdje dom dijele sa još 650 njima sličnih – iako je predviđeni kapacitet za najviše 500 osoba. „To je za sve koji su ovde veoma stresno“, kaže direktor ovog prihvatilišta Horst Labrenc. Polovina ljudi ovdje je sa Kosova. Još četvrtina iz Srbije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. I svima su šanse za azil jednako tanke. „Oni samo štete sebi. Padaju na priče koje nisu realne. Lako je razumjeti tešku ekonomsku situaciju ovih ljudi. Ali, prema paragrafu 16a njemačkog Ustava oni nisu politički progonjeni“, kaže Labrenc.

Milom ili silom

Od prethodne sedmice se zahtjevi kosovskih Albanaca obrađuju prema ubrzanom postupku – za samo dvije sedmice. Još nije izvjesno hoće li njemačka služba za migracije i izbjeglice uspjeti da postigne takav tempo. Ali, jasno je da Kosovari više neće moći da se nadaju višemjesečnim socijalnim davanjima. Trenutno mjesečno odrasli tražilac azila dobija 354 evra – više od prosječne plate na Kosovu.

Valdet Brahimi i Zoja Alijaj

Valdet Brahimi i Zoja Alijaj sa kćerkom

Lotar Štrunk, savjetnik za migracije u Crvenom krstu, zato nabraja jedine dvije opcije koje su ostale Kosovarima čiji je zahtjev za azil odbijen: ili će napustiti Njemačku „dobrovoljno“ ili će biti protjerani. U drugom slučaju im prijeti zabrana ulaska u šengenski prostor do pet godina.

Nijedna od dvije opcije nije ostvarenje Valdetovog sna. Ne zna gdje će se vratiti, ukoliko bude prognan. Koristi priliku da se sasvim lično obrati sunarodnicima: „Ljudi, ne krećite. Ni sami ni sa porodicom. To je greška! Doživjećete samo strašne stvari, a nećete dobiti ništa. Nema nade za azil u Njemačkoj!“