1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

„Izbjeglice imaju podršku hrišćanskih crkava“

Zajednička posjeta pape i poglavara grčke pravoslavne crkve Lezbosu je znak solidarnosti sa izbjeglicama, ocjenjuje za Dojče vele dekan teološkog fakulteta u Atini Apostolos Nikolaidis.

Dojče vele: Šta za pravoslavlje znači papina posjeta Lezbosu u subotu?

Apostolos Nikolaidis: U vrijeme rasta papinog ugleda, u vrijeme izuzetne ličnosti Franje prozvanog „papom siromašnih“, zajednička posjeta pape, ekumenskog patrijarha kao i arhiepiskopa iz Atine, Lezbosu, znak je interesovanja crkve za humanitarne probleme. Takvo interesovanje je, po mišljenju mnogih, strano prirodi i misiji pravoslavne crkve. I zaista, humanitarne stvari su tijesno povezane sa pravoslavnom spiritualnošću. Ona se ne ograničava samo na duhovne potrebe vjernika, već i na probleme spoljnog svijeta.

Posjeta pape je naravno i signal u vremenu izbjegličke krize.

Naravno. Najvažnije je da se pažnja svjetske javnosti usmjeri na tu temu, kako bi se lokalni i globalni moćnici odvratili od svoje razorne politike – koja je uzrok izbjegličkog problema. Osim toga, ovo putovanje bi izbjeglicama trebalo da pruži osjećaj da nisu prepuštene same sebi i svom bolnom iskustvu. To iskustvo je plod distanciranog ponašanja nekih evropskih političara. Izbjeglice bi trebalo da znaju da su bar hrišćanske crkve na njihovoj strani.

Prof. Apostolos Nikolaidis

Prof. Apostolos Nikolaidis

Zajednički nastup trojice visokih hrišćanskih duhovnika na Lezbosu daje ovoj posjeti ekumenski značaj. Da li ti doprinosi jasnijoj percepciji glasa hrišćanske crkve u svijetu?

Naravno da je i to jedan od ciljeva susreta. Glas hrišćanske crkve bi bio još jasniji kada bi ovdje bio i predstavnik evangelističke crkve. Prisustvo trojice duhovnika može da se tumači dvojako. Jedni u ovoj posjeti vide simbol podjele hrišćanskog svijeta, koja slabi riječ Božju o jedinstvu i miru na svijetu. Drugi u ovoj posjeti vide šansu da se prevaziđe dogmatsko nejedinstvo i spremnost da se demonstrira saradnja na principima „ekumenske socijalne etike“. Tema ima dovoljno: ljudsko dostojanstvo, izbjeglička kriza, pravedna raspodjela dobara, vjerska sloboda, zaštita životne sredine i druge.

U čitavoj debati o izbjeglicama nekako nema glasa islamske duhovnosti?

Bilo bi lijepo kada bi i druge vjere bile dio te saradnje – posebno one u čijim centrima se razvijaju globalni izazovi. Upravo u tome i leži potreba za međureligijskim dijalogom. Želio bih da dodam i da zajedničku posjetu crkvenih poglavara treba shvatiti i kao znak solidarnosti sa hrišćanskim manjinama na Bliskom istoku. Te manjine su svakodnevno žrtve fanatizma, netolerancije i vjerskih čišćenja.

Za razliku od Grčke pravoslavne crkve, Bugarska pravoslavna crkva, na primjer, talas izbjeglica smatra „invazijom“. Kakav je zapravo stav pravoslavlja prema izbjeglicama koje su uglavnom muslimanske vjere?

U istoriji je bilo vremena u kojima je pravoslavna crkva, u tijesnoj saradnnji sa političkom silom, čak pružala i oružani otpor „invaziji“ drugih vjera. Tako je bilo za vrijeme avarske opsade Konstantinopolja u ranom srednjem vijeku. Crkva se, međutim, nikada nije plašila takozvanih „inovjernika“.

Ovo što se danas dešava nije „invazija“, već prisilna seoba stanovništva zbog oružanih sukoba; tim ljudima je ostanak u domovini postao nemoguć. To nije "invazija" koja zahtjeva otpor, već humanitarna kriza koja traži našu pažnju. Pravoslavna crkva nema drugog izbora osim da pokaže ljubav i solidarnost sa izbjeglicama. I to čini crkva – kao institucija koja organizuje narodne kuhinje i druge humanitarne aktivnosti, ali i angažovanjem vjernika (kao što su penzionerke i drugi žitelji Lezbosa koji se staraju o izbjeglicama). Sa vjerske tačke gledišta, izbjeglica je, nezavisno od svoje vjere i etničke pripadnosti, slika Isusa. Onaj ko ignoriše ili prezire izbjeglice, ignoriše i samog Isusa. Svako drugo ponašanje se okreće protiv crkve, hrišćanske vjere i naposlijetku i protiv pravoslavlja. Rasizam, netolerancija i izopštavanje su apsolutno strani pravoslavnom hrišćanskom moralu.