1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Izbjeglica je čovjek kojeg svi izbjegavaju

U BiH je još uvijek mnogo ljudi u kolektivnim centrima za smještaj izbjeglica. Uglavnom su to stari, iznemogli i bolesni, bez mogućnosti i nade da se vrate ili odu nekud. Među njima su i djeca.

U kolektivnim centrima za izbjeglice žive i djeca

U kolektivnim centrima za izbjeglice žive i djeca

“Izbjeglica je čo'ek koga svi izbjegavaju...” Ovo kaže Josip Pejaković na početku monodrame „Čo'ek sa čet'ri prsta“. To potvrđuju i stanovnici pet kolektivnih centara za izbjeglice na području Srebrenice i Bratunca. Nekolicinu beskućnika zatičemo u napuštenoj zgradi nekadašnje građevinske škole u Bratuncu. Starac Žarko Grbić je slijep. Kaže da je ovdje došao iz Bosanske Krupe i da već četrnaestu godinu živi ovdje.

Život s markom i po dnevno

Pitamo dalje: „Kako se ovdje živi? – Puno miša, puno nečisti, svašta“, odgovara on. „Od čega živite? – Imam pomoć. 49 maraka imamo pomoć ja i sin, koji isto ne vidi kao ja.“ Starac Žarko u daljem razgovoru kaže da se jedva od toga može živjeti i dodaje: „Podijeli to na 30 dana i dobićeš marku i po dnevno a vekna hljeba je 1,2 marke.“

Kaže u Bosanskoj Krupi je imao dvije kuće i pet štala. Sve mu je izgorjelo. Prije pet godina je posjetio svoju rodnu grudu: „Drveće izraslo iz ruševina, sve je spaljeno. Vratio bih se i na zgarište samo da vidim. Za mene je glup čovjek koji se ne vraća na svoje a vidi i sposoban je, kaže ovaj slijepac. O budućnosti i ne razmišlja, jer je primoran živjeti od danas do sutra.

Preživljava se „na veresiju“

Miroslava Drljača je takođe iz Krupe. „Imam kćerku od pet godina. Bolesna sam. Operisala srce. Dvoje djece rodila na carski rez, na jedno uho ne čujem dobro. I njega sam operisala, u nevolji sam, ko mi šta da od toga i živim,“ žali se Miroslava. Stalna primanja nema. Kaže, živi od toga toga što joj neko pruži. Da joj nije majke, ne bi imala ništa. „U prodavnici uzmem hrane na veresiju i ona kad primi penziju to plati i tako preživljavamo“, ističe ona.

Dragana kaže da je iz Sarajeva. I ona potvrđuje da ih niko ne obilazi niti pomaže. „Prepušteni smo sami sebi i kako se ko snađe“, kaže ona i dodaje: „Kako se snađemo, tako i imamo nešto da jedemo. Spašava me valjda jedino to što sam zdrava i mlada.“ I Dragana nema baš velikog povjerenja u budućnost, ali se ipak nada će budućnost njenog života biti ipak nešto bolja.