Isuviše transparentnosti šteti u otmičarskim dramama

Nakon oslobadjanja dvojice talaca u Iraku ostaje čitav niz otvorenih pitanja, a vjerovatno će i ostati bez odgovora. I sigurno je dobro da je tako. Jer, pored potpune slobode medija i informacija- isuviše transparentnosti bi moglo štetiti. I to sada više ne za oslobodjene taoce, ali za one Nijemce koji se nalaze u Iraku, ili bilo gdje u kriznim područjima. Je, sigurno nije bio nikakav slučaj što su obojica njemačkih inženjera oteti neposredno nakon oslobadjanja Njemice Susanne Osthoff i spekulacija u medijima o novčanoj sumi koja je isplaćena. Na prvom mjestu se zabranjuje transparentnost u pitanju isplate odštete.I to ne zakonom, nego ljudskim razumom. Njemačka nije učesvovala u ratu protiv Iraka, ali to ne štiti ni državu ni njene gradjane od mogućih posljedica tog rata. Otmičari su teroristi, bez obzira da li otmice vrše iz političkih motiva ili samo da bi dobili novac. I teroristi ne biraju žrtve. Da li je neko kriv, ili ne? Da li je učestvovao u konfliktu? Za njih je to svejedno. Glavno je postići cilj: ili biti na prvim stranicama u štampi ili napuniti kasu. Iz tih razloga se ne smije javno govoriti o pojedinostima pregovora sa otmičarima. To da njemačka vlada sve čini da se pomogne taocima, izvan je svakog pitanja i to se pokazalo i ovaj put. Ali, i nakon povratka talaca kući , takodjer nije potrebno viditi intenzivne diskusije o tome da li i kako država uopšte može spiječiti, ili zašto uopšte dolazi do otmica. Upozorenja ministarstva vanjskih posolova da se ne putuje u krizna područja očito nisu dovoljna. Ponekad su oni koji putuju obični turisti, nekada poslovni ljudi ili radnici neke firme, koji se bez obzira na sve rizike izlažu opasnosti. Jedan slobodni politički sistem neće nikada biti u stanju u potpunosti isključiti takve slučajeve. Ali se mora pronaći put i sredstva da se otmice smanje i da se odgovorni izvedu pred lice pravde. Povjerenje u pomoć države u slučaju nužde je dobro, ali to nije nikakva « Carte blanshe» i ne smije se zloupotrijebiti. U konkretnom slučaju Iraka to znači: Uz svu potrebu ponovne izgradnje i obnove zemlje i interesa njemačkih firmi koje bi u tome učestvovale, Nijemci u Iraku nisu nista izgubili sve dok se sigurnosno stanje nije poboljšalo i povratila stabilnost. A to može dugo potrajati.