1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Istočnoeuropska borba za slobodu

Prije 60 godina su radnici u komunističkom DDR-u izašli na ulice protestujući protiv režima. Danas se na to gleda kao na početak procesa koji je 47 godina kasnije doveo do mirne revolucije.

U vrijeme ustanka Peter Klinkenberg imao je 19 godina i kratko je živio u zapadnom dijelu Berlina. "Staljinistički režim nije mogao biti moja budućnost. Dakle ja sam napustio Istočni Berlin kako bi studirao na Slobodnom univerzitetu," objašnjava Klinkenberg. No kontakte sa prijateljima iz Istočnog Berlina on je održavao bez prekidanja. Nadao se kao i brojni drugi da će doći promjena.

1952. godine u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) industrijski pogoni su došli u vlasništvo države, oduzimanja privatnog vlasništva, te do kolektivizacije poljoprivrede. Raspoloženje među stanovništvom je bilo sve lošije, brojni nisu željeli slijediti "Marš u socijalizam". Pri tome je polovinom 50-tih godina došlo do ozbiljne krize snabdijevanja, te do masovne državne represije. "Ljudi su željeli poslati režim do vraga, ali niko nije znao kako," kaže Klinkenberg i dodaje: "Mi Nijemci nikada nismo naučili da dajemo otpor."

Tenkovi na ulicama

Kada je Klinkenberg polovinom juna 1953. čuo da će u Istočnom Berlinu uskoro doći do protesta, on im je želio prisustvovati. "U rano jutro 17. juna dogovorili smo sa nekoliko studenata da pobjegnemo sa predavanja i da se vozom odvezemo u Istočni Berlin. Znali smo da će se nešto dogoditi."

Klinkenberg se još uvijek dobro sjeća prvih glasina da radnici iz fabrike čelika Henningsdorf na sjeveru Berlina trebaju doći u grad kako bi prosvjedovali protiv režima. "Oko podneva su ulicom "Pod lipama" počeli prolaziti tenkovi, a iza njih sovjetski vojnici, koji su pucali u zrak iz Kalašnjikova," kaže on.

Navečer su se studenti vratili u Zapadni Berlin. "Bilo nas je strah da bi granica mogla biti zatvorena i da se nećemo moći vratiti." Tek sedmicama poslije on je shvatio dimenzije ustanka. U cijelom DDR-u demonstriralo je do milion ljudi protiv komunističkog režima i sovjetiziranja zemlje. Zahtijevali su održavanje slobodnih izbora. Najmanje 55 ljudi izgubilo je život tokom ustanka. Bili su ubijeni ili od Narodne policije ili od sovjetskih vojnika, umrli su ili usljed povreda ili nakon što su osuđeni na smrtnu kaznu. Stotine su osuđene na prislini rad i poslane u Sibir.

Volksaufstand in der DDR am 17. Juni 1953

Ustanak u DDR-u 17. Juni 1953.

Tradicija ustanaka

Na pitanje zašto narodni ustanak od 17. juna nije doveo do stvaranja jake opozicije u DDR-u Peter Klinkeberg odgovara da se razlozi moraju prije svega tražiti u njemačkom iskustvu koje se odnosilo na nasilje nacista, kao i na nedostatak tradicije pružanja otpora. Osim toga i unutarnjemačka politika je odigrala svoju ulogu. "U duhovnom smislu se u Saveznoj Republici Njemačkoj uopće više nije mnogo interesiralo za stanje u istočnoj Njemačkoj. Bilo je to deprimirajuće iskustvo," kaže on. Nakon 17. juna 1953. godine činilo se da su Nijemci rezignirani.

No potpuno drugačije bilo je u susjednim zemljama: "Tradicija pružanja otpora u Poljskoj je počela već u 19. stoljeću ustankom protiv podjele zemlje, nastavljena je formiranjem države u ilegali u Drugom svjetskom ratu i okončana pokretom Solidarnost i 1989. godinom," smatra povjesničar Martin Kirsch sa Univerziteta Humbolt iz Berlina. Poljski publicist Adam Krzeminski govori o bitnoj razlici: Brojni ljudi iz DDR-a su do kasnih 80-tih godina vjerovali u socijalizam sa ljudskim licem, dok su Poljaci režim u potpunosti odbijali i formirali su drugu državu u ilegali. Ona je doduše trajala desetljećima, ali je u konačnici dovela do pada režima.

Lech Walesa Streik Lenin-Werft in Danzig 1980

Leh Valensa u Danzigu 1980.

Iz današnje perspektive povjesničari na narodne ustanke gledaju kao na procese u europskom kontekstu. Ono što je počelo 1953. godine, završeno je 1989. kao mirna revolucija u DDR-u, kaže Martin Kirsch i nabraja etape: prvo radnički ustanak u pivari Skodawerken 1953. godine u tadašnjoj Čekoslovačkoj. Iste godine ustanak u DDR-u. Uslijedili su protesti u Mađarskoj 1956. godine, Praško proljeće 1968. godine i 1979. protesti u Poljskoj. Deset godina kasnije došlo je do štrajka u Danzingu 1980. godine, osnivanja sindikata Solidarnost pod vodstvom Leha Valensa.

Odgovor na nasljeđe Francuske revolucije

Iako su svi ovi događaji imali vlastitu dinamiku i vlastite posebnosti Adam Krzeminski smatra da se svi prije svega trebaju shvatiti kao dio sveukupnog europskog konteksta. "Mirna revolucija u Istočnoj Europi je odgovor na nasljeđe Francuske revolucije." Ranije su, kaže ovaj poljski publicista, revolucionari sami koristili nasilje kao sredstvo ka ispunjenju cilja.

200 godina kasnije napravljen je mirni ustanak. I Martin Kirsch naglašava da ustanici iz 1953. godine nisu koristili nasilje, već da su to učinili samo vlastodršci. A to je, kako kaže ovaj povjesničar, bilo jedno novo iskustvo za Europu.

Autori: Romaniec Rosalia / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Preporuka redakcije