Ističe ultimatum Teheranu

Još uvijek nema konkretnih dokaza da Iran odista radi na razvoju atomskog oružja. SAD, ipak smatraju da je režim u Iranu spreman na sve - samo da se dokopa atomske bombe. Stoga, u saradnji sa UN-om, SAD vrše politički pritisak u koji spadaju i prijetnje sankcijama koje su djelimično već definisane rezolucijom od 31. jula. U njoj se spominje zabrana saradnje s vladom Irana u razvoju raketnih ili tehnologije dobijanja obogaćenog urana, te zabrana isporuke materijala koji se mogu koristiti u te svrhe.

Ove sankcije su praktično ionako na snazi, ali se njima dodaje još jedna: zabrana putovanja u inostranstvo pojedinim iranskim političarima i blokada njihovih bankovnih računa u inostranstvu.

Ove sankcije su više simbolične prirode. Stoga se pregovara i o privrednim sankcijama. Ipak, one ni ne spadaju u red najubojitijih u arsenalu mogućih mjera koje stoje na raspolaganju Vijeću Sigurnosti. Takve sankcije su već podizane protiv režima na Kubi, režima u Jugoslaviji za vrijeme Slobodana Miloševića, ili Sjeverne Koreje i Iraka. Nijedan predsjednik ili diktator nije srušen samo uz pomoć takvih mjera i one su najviše patnji zadavale običnom stanovništvu, a ne političarima.

Iran je država koja ima mnogo veći značaj. To je četvrti po veličini izvoznik nafte u svijetu. Jerry Sommer iz Bonna, sa Medjunarodnog centra za konverziju smatra da bi u slučaju Irana trebalo iskoristiti još rigoroznije mjere kao što su zabrana investicija u Iran, ili zabrana izdavanja kredita vladi u Teheranu.

"Sigurno je da bi Iran najteže pogodila potpuna privredna blokada jer država najeći dio državnog budžeta puni upravo izvozom nafte. Ipak, ne vjerujem da će doći do toga jer bi cijena barela nafte skočila na 100 dolara, a Rusija i Kina bi sigurno bile protiv toga."

Totalni privredni embargo bi sigurno pogodio i države zapada, te Rusiju i Kinu koje uvoze iransku naftu. Osim toga Iranu je u narednih deset godina potrebno 70 milijardi dolara za dalje investicije u naftnu i industriju gasa. Polovina te sume treba da dodje iz inostranstva. Stoga ni Evropa ne bi trebalo da ime preveliki interes za privrednu blokadu. Njemačka ima posebno jak privredni interes u Iranu. Trgovački bilans izmedju dvije zemlje iznosi tri milijarde eura godišnje s tendencijom porasta. Njemačke kompanije strahuju da bi i one bile pogodjene sankcijama. Svoje poslovne interese imaju i Rusija i Kina.

SAD stoga ne vjeruju da će u Vijeću Sigurnosti imati većinu za izglasavanje sankcija. U Washingtonu sada razmatraju formiranje «koalicije voljnih» - koalicije država koje su spremne da same uvedu sankcije. Iran se ionako već dvadeset godina nalazi pod privrednom blokadom koju su jednostrano uvele SAD. Izmedju dvije države nema trgovačkih odnosa, a Iran tako ostaje bez priključka na najnovije naftne tehnologije.

Ipak, ova država bilježi privredni razvoj. Nove sankcije bi stoga mogle samo ojačati pozicije Irana, smatra Jerry Sommer.

"Oni koji su spremni da se pridruže SAD-u u sankcijama vjeruju kako će daljom izolacijom Irana pomoći promjenu političkog režima u toj državi, ili da će tako doći do ustanka u Iranu. Vjerujem kako će sve ove sankcije sadašnji režim iskoristiti da pridobije narod da podrži planirani atomski program, te da će to dovesti samo do još tvrdje pozicije Irana u pregovorima."