1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ishod u zahodu

Zašto jedan prosječan Nijemac bez problema kupi novog golfa, a jedan prosječan nemanjić isto auto kupi kad se Nijemcu izliže? Zato što su Nijemci glupi, a mi smo nemanjići pametni.

default

Knjige iz edicije "100 djela srpske književnosti" su se u ratu koristile kao "kloc" ispod automobila

Zašto Švajcarci svoj sir prodaju cijelom svijetu, a naš travnički jedva ako dobaci do Goražda? Zato što su Švajcarci glupi, a mi smo nemanjići pametni. Zašto Šveđani imaju Ikeu, a mi nemanjići Drvengrad? Zato što su Šveđani glupi, a mi smo nemanjići pametni.

Kako smo mi tako pametni? To sigurno ima veze s genima, jer istu pamet nalazimo u prošlosti sve dokle nam pogled seže. Ali isto tako ima veze i sa školom.

Njemačka, švedska ili švajcarska djeca u školama imaju malo predmeta, kod njih je škola više kao igra, nema tu ozbiljnog rada, udžbenici im ko slikovnice, ukratko - zajebancija a ne obrazovanje. Zato naš izbjeglica kad ode tamo rastura. I to je dokaz koliko su glupi Česi, Francuzi, Holanđani: gdje su njima pametne izbjeglice?

Našoj pameti trebaju četiri noge da je nose

A zašto je naše obrazovanje superiorno u odnosu na glupo pokazala je jedna nedavno objavljena analiza Nastavnog plana i programa za osnovno obrazovanje (*). Na oko 120 stranica, ubitačno precizno i neumoljivo izvedeno iz činjenica, autorski tim pokazuje kome svi skupa trebamo biti zahvalni za našu pamet.

Razred osnovne škole u Hamburgu, učenici se javljaju, dižu ruke.

Ko je pametniji - Nijemci ili mi nemanjići?

Naša djeca, naime, ne bi bila tako pametna kad bi nastavnici tačno znali šta treba da rade. Ali uglavnom ne znaju, jer ishodi učenja često izostaju. Ako ne izostanu, onda su dati u formi ciljeva a ne ishoda. A ako su dati u formi ishoda, onda nisu baš prilagođeni uzrastu. Nego nerastu, čija je pamet za sve to odgovorna.

Analiza je puna grafikona na kojima linije padaju kao kod firmi koje propadaju. I da se radi o firmama, a ne o djeci, neko bi odavno bio smijenjen, kažnjen, otpušten, zatvoren... Ali, ne radi se o propalim firmama nego o uspješnom obrazovanju. A uspješno je jer smo mi, kao što je već dokazano na mnogim primjerima, pametniji od glupih ostalih. Na primjer, od Italijana. Oni se bore s mafijom umjesto da joj daju vlast.

Naša pamet nije za dvije noge, trebaju nam četiri da je nose.

Analiza koja i nepismenom jasno predočava zašto nam je svijet kaca s čijeg dna gledamo u budućnost glogov je kolac za vampirsko srce obrazovnog sistema. Ali će ga otupiti ili slomiti vojska neznalica ili pokvarenjaka (ili nije obavezno!) jednodušnim prezirom. I ocijeniće promašajem ovaj sjajan primjer kako naučni metod superiorno odgovara na pitanja poput: zašto djeca ne znaju matematiku ili zašto s otporom čitaju lektiru. Ne znaju i čitaju nerado jer su preopterećena, jer ne razumiju zašto uče to što uče i ne vide kakve veze škola ima sa životom.

Škola, kakva je sada, zaglupljuje djecu

Dragi roditelji, nemojte čitati ovu analizu, jer ćete se uzbuditi, možda i nasekirati, kad otkrijete da škola, ovakva kakva je sada, zaglupljuje vaše dijete, da kapetan tog pijanog broda ne razlikuje kormilo od plota. Možda ćete pobjesniti, možda ćete pomisliti da neko upropaštava ono što vam je najdraže i najvrednije, možda ćete poželjeti da psujete na roditeljskom sastanku poimenično svakog kome je njegova fotelja važnija od vašeg djeteta.

Lakše vam je i pametnije povjerovati da su autorice ove analize strane plaćenice, koje bi da vam nametnu tuđe obrazovne ishode umjesto naših patriotskih zahoda.

U kojima se rađaju i pozivi poput ovoga:

Odbor za veronauku Eparhije vranjske, Tehnička škola 'Nikola Tesla' Surdulica, Društvo za srpski jezik i književnost, ogranak Surdulica i Crkvena opština Sveti Đorđe Surdulica

Učiteljima, nastavnicima i profesorima srpskog jezika i književnosti, nastavnicima i profesorima likovne kulture, veroučiteljima Republike Srbije i Republike Srpske

Poziv za učešće na konkurs

Otadžbina i sloboda

prošlost, sadašnjost i budućnost

Poštovani,

Dostavljamo vam poziv za treći konkurs (...)

Osnovna tema Konkursa je 'Ti grobovi nisu rake, već kolevke novih snaga'

"Svest o pripadnosti jednom narodu i osećaj i potreba za slobodom duboko su ukorenjeni u biće svakog čoveka. Ovo je posebno naglašeno kod naroda čija je sloboda vekovima branjena krvlju, a Srbi su u takvom stradanju, nesumnjivo, među prvima. Zato će učenička razmišljanja o slobodi, otadžbini, prošlosti i viziji budućnosti iznedriti lepe literarne i likovne radove i dati dobre odgovore na zadate teme.

Napomena: kako je povod za raspisivanje konkursa proistekao iz konkretnih istorijskih događaja zainteresovanim učenicima možemo ponuditi pomoćnu literaturu.

(A u njoj, između ostalog: Jovan Hadži Vasiljević, Bugarska zverstva u Vranju i okolini 1915-1918, Novi Sad, 1922. Dalje se predlažu moguće teme:)

1) Kuda ideš narode moj?

2) Oj davori, ti Kosovo ravno, što si danas dočekalo tužno, Narodna epska pesma

3) 'Ako je vaše, što ga otimate?' Matija Bećković

4) Zagledani u budućnost sanjamo

5) 'Čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše'

Konkurs

Isječak iz konkursa

Ovaj poziv upućen je u škole, i to je put na koji mnogi papir krene. Nažalost i na čuđenje barem nekolicine profesora i profesorica srpskog jezika ovaj je do škola i stigao. Iako bi, da obrazovanje nije sasvim odvojeno od svoje prosvjetiteljske funkcije, trebalo da završi u korpi za đubre svake odgovorne školske uprave.

Prije svega, zato što je diskriminatorski, ne samo rodno, od crkvene opštine se bolje ne može ni očekivati, nego i prema učenicama i učenicima koji nisu Srbi i koje nisu Srpkinje. Šta bi, na primjer, jedno bugarsko dijete trebalo da napiše ili naslika na temu Zagledani u budućnost sanjamo, na osnovu ponuđene savremene naučne literature iz 1922. godine pod naslovom Bugarska zverstva u Vranju i okolini. Da nacrta svog čukundedu, koga se više niko u porodici ne sjeća, kako siluje srpsku nejač kojoj je prethodno zapalio kuću? Ili kako pali crkvu u kojoj su zatvorene prethodno silovane čukunbabe i prababe njegovih srpskih vršnjakinja i vršnjaka?

Ali razloga ima još, i svi bi bili zabavni da je konkurs raspisan za satirične tekstove a ne za dječije lepe literarne i likovne radove.

Na primjer, kakve veze veronauka ima s Bećkovićem? Na šta se odnosi njegova dosjetka Ako je vaše, što ga otimate? Na jug Kosova ili na istok Sarajeva? Na koje se grobove misli u naslovu konkursa: one na Krfu, ili one u Srebrenici? I zašto djeca nisu pozvana da napišu nešto o savremenim temama vezanim za crkvu? Na primjer o metodama liječenja ovisnika u Crnoj Reci - Čuj kako jauče ovisnik kroz puste ćelije naše... Ili, kad je već u organizaciju uključena tehnička škola Nikola Tesla, zašto ne bi đaci izračunali o koliko se božijih zapovijesti u svojoj karijeri oglušio vladika zvorničko-tuzlanski?

Bogo!… Vrati nam babu!

Možda bi đaci imali nešto da kažu o pedofiliji, ili o zlatovezu u koji se ogrću pregojeni hristoljupci.

Ali tada bi umjesto Vasiljevića na spisku literature bila kratka priča Svetozara Ćorovića Na Uskrs. Nju on završava tako što dovodi dvoje siročadi, sestru i brata, u crkvu, poslije vaskršnje službe, nekoliko dana nakon što im je otac, uhapšen zbog otpora opštinskoj vlasti, skapao u zatvoru:

I djeca, nakon onolike tjeske, kao da odahnuše malo, otpočinuše i počeše slobodnije razgledati po crkvi.

- Je li ono bogo? – tiho zapita mali opazivši u kraju, na kratkoj oniskoj malonji, prekrivenoj svilenim pokrivačem, veliku, bogatu ikonu jednu, niz koju se zaigravao i klizio odsijev okolnih svijeća, te se, zasjenjujući oči, svijetlila, blistala prelijevala i gotovo mamila sebi pobožne bogomoljce da je po nekoliko puta cjelivaju i da u oveći bakreni tas pored nje spuste svoj “prilog crkvi”.

- Je li ono?

- Jes', - šapatom odgovori sestra i prekrsti se opet. – Ono je…

- A bogo je gazda! Ima puno para!

- Ima, - potvrdi sestra sa čudnim strahopoštovanjem. – Puno!

- A što će bogi pare? – otegnu mali zamišljeno. – Što mu daju?

- Da još kupi zlatnije' haljina…

- A nama niko ne da, je li?…

- Šuti! …Ljute se ljudi!… Šuti!…

Mali se počeša po nosu, otpočinu malo, pa, kao oslobodivši se, pođe naprijed i povuče sestru za sobom. Kako se bogomoljci sve više i više razilazili, sad je već mogao vidjeti i čitav ikonostas, i goleme pozlaćene dveri, i vladiku, opkoljena popovima, u sjajnim, raskošnim odeždama. I dijete kao da zanijemi od čuda. Zastade, priljubi se uza sestru i, rastvorenih usta, poče tupo blenuti prema dverima, buljiti u njih.

- Aaa! – otegnu iza duge počivke, iznenađen i zadivljen. – Blago bogi!

- Šuti! – opet će sestra ozbiljnije, pokušavajući da mu rukom poklopi usta. – Ne valja govoriti!

- U njega sve zlatno!

- Sve!

- Pa stoga on nas i kara, što imamo odrpane haljine, je li?…

- Šuti!

- I što mu ne damo para, je li?

- Šuti!

Mali metnu prst na usta i pažljivo gledaše onu bogatu ikonu i tas sa novcima pokraj nje.

- A iđe li bogo vazda na nebo? – zapita opet radoznalo. – Iđe li?

- Iđe, - odgovori opet sestra meko. - Vazda.

- A i babo je na nebu?

- Jes'…

- A bi li bogo mog’o reći babi da se vrati?

- Bi… Bogo sve može…

Mali pogleda sestru i zatapša rukama.

- Pa daćemo mi bogi jaje – reče veselo. – Neka nam pošalje babu… Hoće li?

- Hoće.

- I donijeće nam vezene haljine!

- Hoće!

- I bogo nas neće više karati!

- Neće!

Mali prigrli sestru i šapnu joj nešto na uho. Ona se osmijehnu. Zatim oboje, uzevši se za ruke, polako pristupiše velikoj sjajnoj ikoni, cjelivaše je i, spuštajući u tas s novcima svoja šarena jaja, tiho prošaputaše:

- Bogo!… Vrati nam babu!…

Možda bi đaci imali šta da napišu i nacrtaju o neslobodi u kojoj se odgajaju i licemjerstvu kojim su okruženi. Ali tada bi se konkurs morao zvati drugačije. Na primjer: Kosturi u kolevkama - prošlost, sadašnjost, budućnost.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Marina Martinović

(*) Analiza autora Ivane Zečević, Aleksandre Hadžić-Krentić, Milice Drobac i Brane Mikanovića.