Iranci u Njemačkoj

U njihovoj domovini oni bi zbog toga bili uhapšeni: Javne diskusije o bilo kakvoj ulozi žene ili o političkom sistemu u Iranu su zabranjene. No u Njemačkoj Iranci koji u ovoj zemlji žive u egzilu mogu javno da kritiziraju parlamentarne izbore u njihovoj domovini. Oni pri tom nemaju nikakvih iluzija u odnosu na konačan ishod izbora:

„Ja sam protiv toga da se tamo uopšte bira. Jer su svi podjedanko loši. Kompletna vlada, tu se ne mora izlaziti na izbore.“

To kaže Iranac po imenu Ali Darjani. On je prije 23 godine pobjegao iz svoje zemlje. Do sada je tamo išao samo jednom da posjeti majku. To je bilo prije godinu dana. Ljudi koje je sretao na ulicama, u autobusima, u taksiju svi su bili protiv tamošnjeg režima. No kako kaže – oni ne mogu ništa učiniti. O osjećanjima koje u njemu izazivaju izbori Darjani kaže:

„Bijes, zapravo gnjev, jer to uopšte nisu slobodni izbori. Tamo nema slobodnih izbora. Tamo se može kandidirati samo određen broj ljudi koji su bliski vladi.“

U jednoj Sali u Njemačkoj svira se tradicionalna iranska muzika. Def i bubnjevi su poznati ritmovi za Hamilu Nissgelli mada ona u Njemačkoj živi još od 1986. I ona također smatra da izbori u njenoj domovini nemaju nikakvog smisla sve dok je u Iranu na snazi islamsko pravo, sve dotle dok se hapse novinari i studenti i to samo zato što oni ne odgovaraju tamošnjem režimu:

„I ja sam svojedobno bila studentica. Kada sada čujem šta se dešava sa studentima u Iranu, shvatim da su stvari još gore nego za vrijeme naših generacija. Neki moji prijatelji i rođaci su smaknuti u ovoj zemlji od strane tamošnjeg režima.“

U Njemačkoj također žive i pojedini predstavnici iranske opozicije. Oni kao i drugi protivnici režima u Iranu se svađaju oko toga koji bi put za Iran bio najbolji. No za većinu je povratak u domovinu isključen. Kako kaže 57-godišnja Mercedeh Mohseni moža bi ona potkraj života i mogla da ide tamo ali u svakom slučaju ne i njena djeca:

„To je i za mene uistinu osjećaj bijesa. Pogotovo kada vidim da u nekim drugim zemljama, afričkim, azijskim pa čak i u Pakistanu ljudi mogu da biraju između različitih mogućnosti. No u mojoj domovini mi to ne možemo. Nakon 3O godina mi smo se vratili korak unazad u Iranu. Tamo je postalo sve lošije i lošije. To je za mene jedan gorak osjećaj te uistinu bijes“.