1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Put do ujedinjenja

Ingo Schulze – Kakav je bio DDR?

Preokret. Promjena. Vrijeme poslije. To su teme pisca Inga Schulzea. U razgovoru za DW-WORLD.DE autor govori o osobnoj slici DDR-a – i „nestanku Zapada“.

Pisac Ingo Schulze

Pisac Ingo Schulze

Gospodine Schulze – Vaša osobna slika DDR-a, kako bi izgledala?

Kako bi izgledala? Bilo bi mnogo knjiga. Bile bi stare kuće, bilo bi relativno puno vremena i susreta u stanovima. Vjerujem da su ti privatni prostori, stanovi, kuhinje, ali i hodnici bili nešto vrlo markantno. Da ste se, ako ste išli u posjetu, za to morali dugo dogovarati. Ili da se, jednostavno, pozvonilo na vrata u nadi da je neko u kući. Ali sve to generaliziranje podsjeća, naravno, pomalo i na klišeje.

U njemačkim feljtonima je sjećanje na DDR ponovo jedna velika tema. Sedmičnik „Die Zeit“ je, na primjer, pisao: „Nijemcima se ne uspijeva sjetiti. Laže se, šuti ili poriče.“ Je li to tako?

Sa svakim novim iskustvom na historiju se, također, gleda novim očima. I samo po sebi je razumljivo da postoje kontradiktorna iskustva, koja su nespojiva. Ne postoji jedna istina. I zbog toga smatram sasvim dobrim što postoji umjetnost: u jednoj priči, u jednoj pjesmi ili jednom pozorišnom komadu istine mogu stajati jedna pored druge. Konačno i sam pišem zato što ne mogu više generalizirati.

DDR je, realno, zemlja koja je nestala. Šta Vas uopće još podsjeća na prošlost, kada, na primjer, prolazite kroz Dresden, grad vašeg djetinjstva?

Frauenkirche u Dresdenu – nakon obnove

Frauenkirche u Dresdenu – nakon obnove

Otišao sam prije dvije godine u Dresden, a nisam o tome obavijestio svoje prijatelje, kako bih jednostavno sam mogao hodati gradom. Bilo je to otrežnjenje. Nikad nisam darivao novac za Frauenkirche, ali silueta mi se svidjela. Stajao sam tako ispred i pomislio: „O, Bože, to bi trebao biti centar Dresdena?“ Ali, puno gore je bilo ono što je oko toga nastalo, taj Disneyland za turiste, beton i gipsane fasade. Odjednom sam uočio ono što nikad nisam volio - tu mješavinu dresdenskog baroka i staljinizma. Ipak je to bila arhitektura u kojoj se iščitavalo neko određeno doba, to nije bila neka proizvoljna arhitektura. Sada se u centru Dresdena pokušava izgraditi zemlja iz bajke, a zapravo je riječ samo o turizmu i trgovini. Ono što ranije nikad nisam smatrao arhitekturom, odjednom se oplemenjuje i dobiva osobine ljudskosti.

Vi ste i kritikovali da je arhitektura činila puno radikalnih poteza, odnosno da se želi povezati sa starim vremenima, a da se pri tom nacionalsocijalizam i DDR praktično preskoči. A kako bi se sjećali DDR-a, trebaju li se ponovno dizati stari kipovi Lenjina?

Palača republike u Berlinu – prije rušenja

Palača republike u Berlinu – prije rušenja

Sasvim sam zadovoljan što su uklonjeni stari Lenjinovi kipovi. Ali, apsurdno je srušiti, na primjer, Palaču republike u Berlinu. U Berlinu osjećam pravu mržnju prema moderni. Stječe se dojam kako bi se trebalo odvažiti na skok od carske do velike Savezne Republike Njemačke, a to se provodi i u malome. Ne želim oronule kuće i metke u pročeljima uzdignuti u status kulta. To što je puno toga srušeno, može se nekako preboljeti. Ali šta se iza toga događa, to smatram opasnim: nestaje sve više javnog prostora i nastaje sve više komercijalnog. Na primjer, Potsdamer Platz u Berlinu. Tamo su gotovo sve sami turisti, stanovnici Berlina tamo zapravo i ne idu. To više nije nikakav javni prostor, nego je predan firmama. A tako je to s mnogim stvarima. Demokratija je upravo ono što daje neki javni prostor. U DDR-u je to uvijek bilo nekako kvazi-službeno, ali sada, kad postoji mogućnost da se stvarno uspostavi neki javni prostor, upada komercijalizam i ljude degradira u potrošače.

Jednom ste rekli kako Vam je nestanak Istoka manji problem od nestanka Zapada. Šta ste mislili time reći?

Time mislim jednostavno na ekonomiziranje svih područja života. Ne mogu reći iz vlastitog iskustva šta je sedamdesetih ili osamdesetih bilo na Zapadu – nakon svega što sam čuo, tada je, međutim, postojao sasvim drugačiji standard, sasvim drukčija svijest o socijalnoj pravednosti. Od 1990. godine, od kada poznajem Zapad, sve više se ekonomizira, a i politika se nalazi u uzmaku. Zašto se željeznica ne može učiniti nečim što će biti dobro za građanke i građane ove zemlje? Mogu se sniziti cijene voznih karata i izgraditi neka ekološka alternativa – zašto sad i željeznica mora ostvarivati još i dobit? Postoje mnoge stvari koje u tom razvoju prilika ne smatram dobrim i to me ljuti.

Ingo Schulze, rođen u Dresdenu 1962. godine, živi kao slobodni pisac u Berlinu. Njegov roman iz istočnonjemačke provincije „Simple Stories“ (1998.), brojni kritičari smatraju dugo očekivanim romanom ujedinjenja. Schulzova nova knjiga „Adam i Evelyn“, tragikomedija iz godine promjena 1989., bila je nominirana za Njemačku književnu nagradu 2008.