1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Indonezijski masakr stoljeća

Masovna ubojstva počinjena nad komunistima i simpatizerima Komunističke partije u Indoneziji prije 50 godina spadaju među najveće masakre 20. stoljeća. No, umjesto da se suoči s prošlošću, vlada šuti.

Preko puta predsjedničke palače u središtu indonezijskog glavnog grada Jakarte se okupilo oko 60 demonstranata. Jedan muškarac na ulici reda bijele mrtvačke glave od plastike dok aktivisti iza njega u zrak dižu pesnice i slušaju riječi koje odzvanjaju iz megafona. Već osam godina žrtve progona komunista, poput Kusnedara, dolaze na ovo mjesto: "Svakog četvrtka se borimo ovdje za pravdu i istinu, danas po 407. put. Nismo ništa loše učinili."

Prosvjednici u Jakarti koji se bore za suočavanje s masovnim ubojstvima komunista

Neumorno prosvjedovanje u Jakarti

Kusnedar ima 84 godine, a 14 godina svog života je pod uvjetima nedostojnim čovjeka proveo na otoku Pulau Buru koji služi kao zatvor. Kao i stotine tisuća drugih političkih zatvorenika završio je u zatvoru bez sudskog procesa. Razlog: bili su članovi ili simpatizanti Komunističke partije Indonezije (PKI) kojoj se predbacuje odgovornost za pokušaj provođenja puča 1. listopada 1965. godine. No, iza tog pokušaja svrgavanja vlade je stajao samo predsjedatelj PKI-a Audit sa svojim malim timom osoba od povjerenja.

Opasnost od islamista

Ali prozapadno i antikomunistički orijentirani general Suharto, koji je Indonezijom diktatorski vladao do 1998. godine, taj pokušaj svrgavanja vlasti je uzeo kao opravdanje za njegova nastojanja iskorjenjivanja komunizma u Indoneziji. PKI mu je sa svojih više od 20 milijuna članova bila previše moćna. Najmanje 500.000 ljudi je, prema procjenama organizacija za ljudska prava poput Amnesty Internationala, sustavno ubijeno, oko milijun uhićeno. Nakon izlaska iz zatvora su žrtve i dalje bile stigmatizirane. S jedne strane je tim ljudima u njihove iskaznice stavljena zabilješka koja ih je etiketirala kao političke zatvorenika, a zbog toga opet nisu mogli dobiti posao. S druge strane je propaganda Suhartovog režima ostavila svoje tragove. Još danas je rašireno mišljenje da su komunisti ateisti i time neprijatelji religije. Upravo prije mjesec dana je otkazana jedna konferencija organizacija žrtava u Salatigi zato što su organizatorima upućene prijetnje od strane Islamske fronte obrane (FPI). U originalnoj poruci se poziva na džihad i na istrebljenje "komunista nevjernika" u Indoneziji. Policija u Salatigi je zatim poručila da ne može osiguravati konferenciju te je izdala zabranu održavanja.

Počinitelji kao pobjednici

To je samo jedan primjer da je antikomunistički utjecaj na državne strukture indonezijske demokracije i dalje veliki. Vlada dosad nije uspjela ispuniti zahtjeve žrtava za suočavanjem, pomirenjem i obeštećenjem. Umjesto toga počinitelji iz 1965. ostaju nekažnjeni. Adi iz Sumatre je tada ubio tisuće komunista i smatra da je i dalje u pravu. "Ratne zločine definiraju pobjednici, a ja sam pobjednik. Ne trebam se ravnati prema međunarodnim definicijama", pojašnjava on u filmu "The Act of Killing", redatelja Joshue Oppenheimera.

Rusdi Mastura

Rusi Mastura se javno ispričao žrtvama

2012. je indonezijsko Povjerenstvo za ljudska prava doduše objavilo izvješće u kojemu je po prvi put državna strana priznala da je u okviru progona komunista bilo i zločina protiv čovječnosti. Ali zahtjevima za uspostavljanjem jednog suda za ljudska prava kako bi se kaznilo počinitelje, vlada sve do danas nije udovoljila. Pravnik Nur Kholis je koautor spomenutog izvješća i danas je predsjedatelj Povjerenstva za ljudska prava: "Muči me to što ne mogu više učiniti, ali u vladi nema puno ljudi koji bi htjeli riskirati. Netko tko bi se dotaknuo te teme, riskirao bi tako svoju karijeru."

Nema svijesti o zločinima

Više hrabrosti je pokazao Rusdi Mastura. On je gradonačelnik grada Palu na otoku Sulawesi i kao jedina osoba iz političkog javnog života u Indoneziji se 2013. godine javno ispričao žrtvama iz 1965. godine: "To je bila moja obveza. I ja sam počinitelj i od tada i učinili smo velike greške. Danas se zalažemo za to da se žrtvama vrati njihovo dostojanstvo." U međuvremenu oko 400 žrtava iz Palua ima olakšan pristup zdravstvenoj skrbi te se poručuje da ih se treba prihvatiti kao punopravne članove toga društva.

Gospođa Utati

Gospođa Utati je bila jedna od brojnih političkih zatvorenika

Ali u društvu često nema razumijevanja za žrtve iz 1965. godine. Jer, mnogi Indonežani nikad ništa nisu čuli o ubojstvima koja su počinjena nad komunistima. Glavni razlog za to je da se o toj temi ne priča u okviru školske nastave. Gospođa Utati živi u Jakarti i jedanaest godina je bila politička zatvorenica. Premlaćivana je, ponižavana i seksualno zlostavljana.

Prelistava jedan udžbenik povijesti za dvanaesti razred. Ali u udžbeniku ne nalazi ni riječi o žrtvama masovnih ubojstava iz 1965. godine ili o političkim zatvorenicima poput nje: "Kaže se da povijest pripada onima koji su na vlasti, zar ne? Jednostavno smo u to uvučeni. Nema nikoga tko bi uvažio nas žrtve. Smatramo da je to veoma žalosno, već 50 godina."

Preporuka redakcije