Import svećenici u Njemačkoj

Pater Titus Karikaseri (Karikkassery) često drži misu i po dva puta dnevno. Kapelan putuje od jedne do druge od ukupno četiri crkve svoje katoličke župe u zapadnonjemačkom mjestu Trojsdorfu (Troisdorf). Tamo razgovara sa župnim članovima i pomaže im u teškim situacijama. Karikaseri je iz Indije. To više nije neobično u njemačkim crkvenim zajednicama. Samo u njegovoj nadbiskupiji u Kelnu, aktivno je 55 indijskih svećenika. Uz to ima i 136 svećenika iz zemalja kao što su Poljska, Nigerija ili Južna Koreja. U toj nadbiskupiji, skoro svaki sedmi svećenik je iz inostranstva. Slično je u mnogim od 27 njemačkih biskupija i nadbiskupija.

Pater Titus Karikaseri pripada redu Karmelićana. Kada su ga predstavnici redovničkog vrha pitali da li bi bio spreman služiti u inostranstvu, prihvatio je. Svojom zaradom 44-godišnjak želi pomoći svećeničku obuku u svom južnoindijskom zavičaju. Došao je u Njemačku 2006. godine, bez znanja ijedne riječi njemačkog jezika.

Ždrijebom do inostranstva

Tako je to bilo i s paterom Selsom Mateom Sančez-Rosarijom (Celso Mateo Sánchez-Rosario). Ovaj 35-godišnjak je odrastao u Dominikanskoj Republici. Isprva je htio biti kompjuterski programer, ali onda se odlučio za svećenstvo. "Tamo su me pitali da li sam spreman otići u zemlju u kojoj ima malo svećenika i gdje je moja pomoć možda potrebna. Rekao sam da jesam. Dopalo me da idem u Keln", priča Sančez-Rosario. O mjestu njegovog rada odlučio je ždrijeb. Od 2010. godine radi u Vahtbergu, južno od Bona.

U njemačkim biskupijama rijetko ko se odlučuje da postane svećenik. 2011. u čitavoj državi se zaredilo samo 108 muškaraca u biskupijama i svećeničkim redovima. Devedesetih ih je bilo još preko 300. Osim toga, mnogi aktivni svećenici su blizu penzije. Da bi mogli održati duhovnu i bogoslužnu aktivnost, katoličkim crkvama je prijeko potrebno dodatno osoblje. Svećenički novaci dolaze većinom iz Azije, Afrike i Latinoamerike. Prema istraživanju koje je naručila Biskupska konferencija, 2007. godine je u Njemačkoj bilo 1312 stranih svećenika. Najveća grupa je iz Indije, iako tamo živi samo 17 miliona katolika. Drugi kontingent po veličini je iz Poljske.

Problemi u komunikaciji između svećenika i zajednice

Stranim svećenicima često nije lako u zajednicama. Bogoslužje na njemačkom jeziku je, uz određenu količinu vježbe, izvodivo. Međutim, kod župničkog rada jezički nedostaci su teže premostivi. Za razgovor o veoma ličnim problemima potrebno je odlično znanje jezika. Osim toga, potrebna je mogućnost suosjećanja sa ovdašnjim životnim uslovima, kulturom i mentalitetom. Strani svećenici se pripremaju za to, ali u praksi mnogo toga izgleda drugačije. Pater Sančez-Rosario se prisjeća: "Prvo na što se zajednica morala navići u mom slučaju je moj jezik, jer je moj njemački još u počecima. Morali su se navići da me razumiju kako pričam sa svojim stranim akcentom i načinom artikulacije."

Upotreba stranih svećenika ne nailazi na kritiku samo zbog problema s jezikom i kulturom. Na primjer, neki angažirani vjernici zajednice smatraju da se uvozom stranih svećenika ublažava pritisak na crkvu, potreban radi reformi. Sve dok još ima dovoljno svećenika, ne razmišlja se o temama kao što su žene-svećenice ili oženjeni svećenici.

Za patera Karikaserija je bilo neobično to što ne može jednostavno prići članovima zajednice: "U mojoj domovini mi ne treba termin da bih posjetio porodicu. Mogu jednostavno otići do neke porodice, pozvoniti i reći: 'Halo, evo me!' Članovi porodice dođu i sjedimo zajedno, jednostavno razgovaramo, pijemo čaj i ponovo se rastanemo. Ali, kada ovdje želim posjetiti neku porodicu, moram sedam dana ranije napraviti termin i reći im koliko minuta mi treba. To je, meni lično, malo teško", kaže on odmahujući glavom. U Indiji mu ljudi sami prilaze.

Njemačka kao zemlja misionarstva

I pad povezanosti s crkvom i individualizacija njemačkog društva su nešto na što svećenici poput Sančez-Rosarija i Karikaserija još nisu navikli. Za kapelana Sančez-Rosarija, prošla su vremena kada je katolička vjera nošena iz Evrope u cijeli svijet. "Misionarstvo Amerike je krenulo iz Evrope. Sada je obrnuto. Evropa je, takoreći, postala misionarsko mjesto", kaže 35-godišnji teolog. "Ne mislim da je to dobro, to je teško stanje", dodaje tužno.

Njegov karmelićanski redovnički brat Karikaseri to vidi slično i slaže se s izjavom njegovog kolege da je Europa postala „misionarsko mjesto“. Međutim, smatra da su pretpostavke za misionarstvo u Njemačkoj teže nego u njegovoj domovini. U Indiji bi misionar mogao propovijedati novu vjeru. "Ali, ovdje je potpuno drugačije", kaže svećenik gledajući kroz prozor. "Ljudi znaju za boga. Ono što im nedostaje nije vjera, nego način da je žive." Smatra da u Njemačkoj više nema intenzivnog suživota vjernika u zajednici.

U intenzivnoj zajednici će otac Karikaseri ponovo živjeti sljedeće godine. On spada u grupu šest indijskih svećenika koji će useliti u samostan u gradiću Zigburgu. Tamo žele održavati bogoslužja i vršiti župničke dužnosti. 2011. godine je odred Benediktinaca odustao od stoljećima korištenog samostana.

Autori: Andreas Gorzewski / Melina Borčak

Odgovorna urednica: Marina Martinović