1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Igra sukcesije oko imovine bivše SFRJ - tko će prvi popustiti?

Proces diobe imovine SFRJ među novonastalim državama, napreduje isključivo kad su posrijedi diplomatsko-konzularna predstavništva. Stagniranje ostatka procedure možda nekom odgovara, ali običnim građanima zasigurno ne.

Tema sukcesije materijalnog naslijeđa bivše SFR Jugoslavije nerijetko se pomalja iz odnosa novonastalih država, njezinih sljednica, ali ostaje zapravo neriješenom već dulje od dva desetljeća. Prošlog tjedna najavljena je tako u Hrvatskoj nova faza diobe zaostale diplomatsko-konzularne imovine, a to je jedino sukcesijsko područje koje zasada donekle funkcionira. Na sjednici Vlade RH, naime, spomenuta je inicijativa da se konačno prodaju najvrednije nekretnine, one u New Yorku i Bonnu, i da se očekivani utržak od nekoliko desetaka milijuna eura, zatim ravnopravno podijeli.

Zgrada Hrvatskog sabora. I Hrvatska je oklijevala s ratifikacijom ugovora o sukcesiji

Zgrada Hrvatskog sabora. I Hrvatska je oklijevala s ratifikacijom ugovora o sukcesiji

Iako moramo biti skeptični povodom izgleda za pomicanje kola iz blata, jasan je razlog za nanovo probuđeni interes u rasprodaji: svima ponestaje novca, i svi traže na čemu bi mogli zaraditi koji dodatni milijun za krpanje proračuna. Hrvatska je dosad preuzela 17 objekata bivše Jugoslavije u svijetu, u procijenjenoj vrijednost od oko 15 milijuna eura. Doduše, tek je manji dio toga već naplativ, a za veći se još treba uknjižiti kao vlasnik, obnoviti nekretnine i odlučiti što će prodati, a što zadržati za svoje diplomatske potrebe.

Poticajni manjak novca

O sukcesiji je nedavno progovorio i ministar gospodarstva Srbije Mlađan Dinkić, no tom se prilikom radilo o imovini nekadašnjih zajedničkih, saveznih poduzeća, a koja se nalazi na teritoriji Srbije. Kriza će stoga možda pomoći da se konačno riješi ono što se uporno guralo pod tepih, i da se raščiste nedoumice oko odloženih posjeda države koja više ne postoji, dok se pozamašan dio imovine novonastalih država već rasprodao raznim privatnim vlasnicima, nerijetko u bescjenje.

Uz nekretnine diplomatsko-konzularnih predstavništava i zajedničkih poduzeća, u sukcesijska pitanja ubrajaju se devizne rezerve SFRJ i međusobna dugovanja pojedinih republika te, zasebno, arhivska građa – primjerice dokumenti zajedničkih institucija ili filmovi. Potonje se područje također regulira uz dosta muke i otezanja, mada treba reći da su tamo utvrđeni barem neki okviri suradnje, dok na predmetima zajedničkih poduzeća ili raznih dugovanja nije ostvaren gotovo nikakav pomak, a gdješto je stvar i dodatno zakomplicirana.

Propast sukcesijskog pokušaja

Bonn. U bivšem glavnom gradu Njemačke stoji i propada zgrada bivšeg jugoslavenskog veleposlanstva

Bonn. U bivšem glavnom gradu Njemačke stoji i propada zgrada bivšeg jugoslavenskog veleposlanstva

Tonino Picula (SDP) bio je ministar vanjskih poslova RH u vrijeme kad su prvi put bili ozbiljno udareni temelji sukcesijskoj proceduri, u razdoblju između 2000. i 2003. godine. Tada je utemeljen i Ured za provođenje projekta sukcesije, kojem je na čelo postavljen Božo Marendić. Nakon njegove smrti 2005. godine, vlada odlučuje vratiti poslove toga ureda u ministarstvo vanjskih poslova, što će se iz perspektive Hrvatske definitivno pokazati pogrešnim potezom, jer čitav proces otada – pa do prije neki dan – izrazito stagnira.

"Tada nas je i međunarodna zajednica poticala da otvorimo taj proces", prisjeća se Picula za Deutsche Welle, "iako je bilo više nego jasno da su nužne dugotrajne i detaljne pripreme. Željeli smo doprinijeti stabilizaciji regije, pa smo pristali na ubrzani početak, bez obzira na dojam kako neki aspekti sukcesije neće biti implementirani ni skoro ni jednostavno. Ali, zapelo je odmah zatim u cijelosti, i po svemu sudeći nije suštinski nastavljeno do dana današnjeg".

Dug ispaljen kroz topove

Moment kojeg naznačuje bivši ministar vanjskih poslova, dogodio se već na tiskovnoj konferenciji nakon zaključenja dogovora o početku procedure, kad je slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel izjavio da nitko ne bi smio plaćati dug nastao time što je Slobodan Milošević za potrebe svog ratovanja pokrao novac zaostao iz SFR Jugoslavije. Odmah su na to reagirali Picula i bosanskohercegovački im kolega Zlatko Lagumdžija, ne slažući se s Rupelom.

"Rekao sam tada da ne mogu pristati na tezu da je, u krajnjoj liniji, i ušteđevina hrvatskih štediša Ljubljanske banke, također ispaljena kroz cijevi Miloševićevih topova. A pokazat će se da je Slovenija, po mnogo čemu sudeći, imala puno razloga inzistirati na takvoj interpretaciji. No, u konačnici nije slovenska tvrdokornost jedina pokopala taj proces, budući da ni Hrvatska nije odmah ratificirala ugovor o sukcesiji, zbog opiranja HDZ-a, koji je tada bio u oporbi. Učinila je to tek 2004. kad je HDZ došao na vlast", rekao nam je Tonino Picula.

Tonino Picula

Tonino Picula

No, umjesto očekivanih gotovo 650 milijuna dolara deviznih rezervi SFRJ, ubrzo se ispostavilo da na računima mješovitih posredničkih banaka postoji svega još oko 50 milijuna, a trag nestalog novca je među ostalim vodio prema Novoj Ljubljanskoj banci i partnerskim joj financijskim kućama. Protiv jedne takve u Frankfurtu podignuta je tužba, no tu se čitava priča prekida, bez jasnog ishoda, do nekog budućeg pokušaja da se odnosi raspetljaju i da istina dođe na vidjelo.

Hrvatsko-slovenski spor

Dio koji se odnosi na Ljubljansku banku i njezin dug prema hrvatskim štedišama, oko 300 milijuna eura s kamatama, također i dalje čeka na sudsko ili kakvo drukčije rješenje. Slovenija ustraje na tvrdnji kako je posrijedi sukcesijsko pitanje, a ne privatni odnos banke spram klijenta, te nastoji dug uključiti u cjelokupnu kompenzacijsku računicu. A tamo prašinu skuplja i dug Hrvatske prema Sloveniji, za imovinu slovenskih poduzeća koja se nalazi u Hrvatskoj i nije vraćena izvornom vlasniku, ako se o tome tako može govoriti.

Osim krize što muči najveći dio svijeta, tako i države nastale iz Jugoslavije, danas nema nagovještaja da bi se nešto u tom smislu moglo pomaknuti. Pojedini interesi očito usporavaju proces do razmjera koji se ne obaziru na ljudski životni vijek, pa vjerovnici polako doslovce iščezavaju, biološkim putem. Državama nije žurba, moglo bi se reći, dok ostaje veliko pitanje koliko su one uopće tu zbog svojih građana bez razlike, a koliko zadovoljavaju tek poneke od njih.

Autor: Igor Lasić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić