1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

IG Metall traži veće plaće

Po prvi puta nakon dvogodišnje pauze najveci njemački sindikat IG Metall prijeti sa štrajkovima kako bi izborio veće plaće za zaposlene u metalskoj i elektroprerađivačkoj industriji. Za oko 3,4 miliona zaposlenih traži se povećanje primanja za 5 %. Poslodavci to nazivaju pretjeranim, i nude 1,2 %. IG Metall je najavio prve štrajkove upozorenja za početak marta. Tarifni pregovori trebali bi započeti ovih dana.

Da li ponovo širom Njemačke? Štrajkači sa zastavama moćnog sindikata IG Metall.

Da li ponovo širom Njemačke? Štrajkači sa zastavama moćnog sindikata IG Metall.

Na prvi pogled neke stvari ne pašu zajedno: s jedne strane ministar privrede jednako kao i vodeći ekonomski instituti najavljuju oživljavanje konjukture, dakle potražnje unutar zemlje, bez istovremenog povećanja broja radnih mjesta. A sada IG Metall zahtijeva pet posto veću plaću! Zar sindikat želi da još više radnih mjesta naposti Njemačku? Zar ne vide na pri mjeru AEG-a da se čak i profitabilna radna mjesta sele na istok?

Vec godinama poslodavci ponavljaju istu priču: domaća proizvodnja je suviše skupa u odnosu na cijene na svjetskom tržištu. Najveći problem za našu veću konkurentnost su prevelike place i uz plaće vezani izdaci.

To se tako često ponavlja, da su mnogi u to već povjerovali. Stvarnost je, međutim, drugačija: za privrednu uspjeh nije odlučujuć iznos plača, već omjer plaća i proizvedene robe – dakle produktivnost. A u Njemačkoj se ona nalazi u stalnom porastu. To dovodi do veće konkurentnosti na svjetskom tržištu, i do toga da je Njemačka već godinama svjetski prvak u izvozu,l daleko ispred primjerice Francuske ili Italije. Svake godine firme biljeze sve vecu dobit.

A što imaju zaposleni od toga? 2005. godine su plaće porasle za 1,3 %, dok je porast cijena iznosio 2 %. To znači realni pad kupovne moći za 0,7 %. Drugim riječima: u Njemačkoj ne postoji problem konkurentnosti, ali zaposleni imaju jedan problem: njima je na raspolaganju sve manje novca u džepu. Istovremeno im se stalno prijeti selidbom radnih mjesta u inozemstvo. I od njih se traži da djelomice sami plaćaju penziono osiguranje, zbog prenapregnutosti socijalnih sistema. Da li tu još nekoga čudi da se konjuktura ne oporavlja?

Godinama se propovjeda štednja i ustezanje. To je bilo uspšješno – za lisnice burzovnih špekulanata. Ali ne i za zaposlene. Zbog toga mene čudi da nekoga čudi da sindikati rade ono zbog čega su i osnovani – naime da štite interese zaposlenih. Između ostaloga i kada se radi o visini njihovih primanja.