1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

I to (ni)je Amerika

Mirsad Čamdžić 6. august 2007

Tačnih podataka o broju Bosanaca i Hercegovaca u SAD-u nema. Pretpostavlja se da ih je u toj zemlji oko 350 hiljada.

https://p.dw.com/p/BRXH
New YorkFoto: AP

Od toga je svaki deseti u Americi. Nekadašnja novinarka popularne sarajevske „dvjestodvojke“, Azra Čamo već 12 godina živi u Detroidu. Azra novinarski promatra svijet oko sebe i zapaža kakvim životom žive:

„Ako očekujete da ćete tamo naći jako bogatog svijeta, tačno je. Pet procenata naših ljudi je uspjelo, drugih pet posto uopšte nije, a većina živi nekakvim srednjim životom. Mladi koji se obrazuju u Americi od koristi će biti ne samo svojim roditeljima, nego i domovini koju ne zaboravljaju. Mladi potencijal se mora iskoristiti, bilo da se uspostavljaju privredni, ekonomski ili politički kontakti između BiH i SAD-a. Bez znanja nema ništa. Našu djecu učimo ko su, šta su, odakle su i da ono što treba učiniti za domovinu treba biti na prvom mjestu.“

Očigledno je da ruka iz dijaspore stoji čvršće pružena od one iz domovine. Sa Televizije BiH politički vrh poručuje da ozbiljno računa na snagu dijaspore. Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić insistira na rješavanju pitanja dvojnog državljanstva, člana 17. u zakonu, koji dozvoljava građanima BiH da, ukoliko steknu državljanstvo zemlje sa kojom nemamo bilateralni sporazum u tom slučaju gube naše državljanstvo što je – prema njegovim riječima – neprirodno.

Predsjedavajući predsjedništva Željko Komšić kaže kako je uloga vlasti uspostaviti što bolje kontakte sa dijasporom: „Da li će to tako biti u ovom trenutku, vi znate da postoje pojedine političke opcije koje ne gledaju blagonaklono na ono što se dešava, ali ja vas uvjeravam da ima dovoljno ljudi i političkih snaga u BiH koji upravo suprotno misle“.

Međutim, ovakve poruke godinama idu u Zapadnu Evropu, Ameriku, Australiju i izgledaju kao lažno ovjereni računi.

„Nemamo institucija na koje se možemo osloniti. Sve je u principu pitanje samoorganizovanja, što je duži put i treba više vremena i snage. Bila sam, naprimjer, u Sarajevu u vrijeme održavanja Kongresa dijaspore, a za to nisam znala, to je za mene strašno“ – kaže Čamo. Optimisti bi kazali – ipak se kreće, a pesimisti da je ovo sizifov posao. Za sada je istina negdje između.