1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

I Tito je volio filmove

Za vrijeme tridesetpetogodišnje vlasti predsjednik Josip Broz Tito je gotovo svake večeri gledao po jedan film. Njegov kinooperater Leka Konstantinović prikazao mu je ukupno 8801. film.

„Cinema Komunisto” ili o scenografiji jedne zemlje

„Cinema Komunisto” ili o scenografiji jedne zemlje

Mila Turajlić

Mila Turajlić

„Cinema Komunisto” prvi je dokumentarni dugometražni film iz Srbije koji kreće u bioskope. Nakon premijere na festivalu dokumentarnog filma „Sedam veličanstvenih”u Beogradu, gdje je pred punim Centrom „Sava” pozdravljen burnim aplauzom i ovacijama, prvenac režiserke Mile Turajlić, koji govori o nastanku, zlatnom dobu i propasti Avala filma kroz koju je provučena i istorija jugoslovenskog filma, „Cinema Komunisto” naći će se i pred bioskopskom publikom od 10. februara. Film je prvi put prikazan na prestižnom amsterdamskom festivalu IDFA, a na upravo završenom festivalu u Trstu proglašen je za najbolji dokumentarac.

„Ideja za film je krenula onog trenutka kada sam otkrila Filmski grad u Beogradu i zapanjila se činjenicom da u srcu grada postoji jedno mjesto koje je nekada očito bilo vrlo važno, u kojem su se dešavale izvanredno uzbudljive stvari, koje je danas zapušteno i zaboravljeno. To mi je već vizuelno bilo zanimljivo, te naherene scenografije i istruli kostimi su djelovali na mene emotivno kad sam ih prvi put vidjela i poželjela sam samo da dokumentujem to mjesto prije nego što nestane. Shvatila sam da je tu nešto dragocjeno što je društvo zaboravilo, što bi trebalo na neki način spasiti kako bi makar ostala sačuvana njegova slika.

Tito mu je, kad je trebao da se penzioniše, rekao Može, ali da ostane da radi kod mene Leka Konstantinović

Tito mu je, kad je trebao da se penzioniše, rekao "Može, ali da ostane da radi kod mene" Leka Konstantinović

Sljedeća moja spoznaja u vezi Filmskog grada, bila je činjenica da to mjesto veoma mnogo govori o našem društvu danas, da smo mi u stanju da tako odbacimo i zaboravimo i zapustimo našu prošlost da nam do nje ni na koji način nije stalo pa ni na nivou radoznalosti da znamo šta je bilo prije nas, bez nekih ocjena da li je to vrijeme bilo dobro ili je bilo loše. Ta nebriga društva mi je bila veliki motivator da ispričam priču o Filmskom gradu i jugoslovenskom filmu”, kaže za Deutsche Welle režiserka Mila Turajlić.

Film se sastoji iz odlično montiranih ekskluzivnih arhivskih materijala, kadrova iz igranih filmova i svjedočenja ljudi iz vremena kojim se film bavi. Tako publika ima priliku da upozna Titovog ličnog kinooperatera Aleksandra - Leku Konstatinovića i da iz prve ruke čuje kako je bilo skoro svako veče puštati filmove Josipu Brozu. Tito je u prosjeku gledao preko 270 filmova godišnje. Tu su i neizbježni Velimir Bata Živojinović, režiser Veljko Bulajić, Steva Petrović, zadužen za pratnju stranih filmadžija i glumaca koji su snimali u Jugoslaviji, dugogodišnji direktor Avala Filma Gile Đurić i scenograf Veljko Despotović. Film je nastajao četiri godine, a prethodilo mu je obimno istraživanje, zahvaljujući kojem je i dobio ovaj oblik, jer je prvobitna ideja bila da se bavi samo istorijom Avala filma.

Tito je u prosjeku gledao 270 filmova godišnje: Josip i Jovanka Broz, u pozadini njihov lični kinooperater Leka Konstantinović

Tito je u prosjeku gledao 270 filmova godišnje: Josip i Jovanka Broz, u pozadini njihov lični kinooperater Leka Konstantinović

„Krenula sam da istražujem paralelno Filmski grad i arhivski materijal koji bi stvorio sliku tog doba. Istražujući po arhivama shvatila sam, dok sam gledala dokumenta o izgradnji Jugoslavije i filmove o izgradnji Filmskog grada, da su te stvari usko povezane; da je izgradnja društva išla ruku pod ruku sa izgradnjom Filmskog grada. Ideja o izgradnji kinematografije jedne zemlje potpuno je isprepletena idejom o izgradnji novog društva. Sam film kao medij koji je zasnovan na iluziji, na laži, zahvalna je metafora za istraživanje o jednoj zemlji za koju se sve to takođe može reći - da je to bio san o jednom društvu koji se zasnivao na sceni i onom što je sakriveno iza scene, koji je imao nekog velikog iluzionistu na čelu te konstrukcije...” pojasnila je Turajlić.

Holivud nikada ne bi snimio „Bitku na Neretvi”

Za potrebe filma Bitka na Neretvi srušen je pravi most: Jablanica

Za potrebe filma "Bitka na Neretvi" srušen je pravi most: Jablanica

Kroz „Cinema komunisto” mogu se čuti brojne anegdote Velimira Bate Živojinovića sa snimanja partizanskih filmova, pa i opaske da Holivud nikada ne bi snimio „Bitku na Neretvi” jer nikada ne bi pristali da unište toliko tenkova, oružja, sela, pa čak i jedan most, koliko je zapravo uništeno za potrebe snimanja tog ratnog spektakla. Korištene su scene iz preko 300 domaćih filmova, te veliki broj arhivskog materijala sa snimanja koji do sada nigdje nikada nije prikazan. Prvi put okom kamere i u javnosti mogu se vidjeti Titove intervencije na scenarijima.

„Nisam ni sanjala da ćemo naći toliko dokaza o Titovog angažmana u filmu. Shvatila sam da kroz anegdote njegovog kinooperatera možemo da dobijemo jako dobru sliku o tome kako je Tito doživljavao film, kako je uopšte izgledalo biti u njegovom okruženju a baviti se filmom. Ti papiri na koje sam nailazila su mi bili potpuno otkrovenje; od svih telegrama koje su njemu slali kao na primjer da iz laboratorije izlazi prva kopija filma i sl. Onda sam našla ukoričena scenarija među njegovim papirima. Njegovi komentari pisani na stranama odnosili su se na vjerodostojnost scenarija, ne na to kako je on lično prikazan nego da li je to istorijski tačno ili nije, i zapanjilo me kad već pričamo o filmu kao propagandi, vidjeti stepen do kojeg je njima bilo važno da se sve prikaže vjerodostojno.

Pikaso je uradio u svom životu sva plakata za film a jedan od njih je bio za Bitku na Neretvi: Veljko Bulajić drži u rukama čuveni plakat

Pikaso je uradio u svom životu sva plakata za film a jedan od njih je bio za "Bitku na Neretvi": Veljko Bulajić drži u rukama čuveni plakat

Nisam očekivala tako nešto pošto sam partizanski film doživljavala kao neku vrstu propagande. Postoje, recimo, transkripti kada su filmske ekipe bile kod Tita pa im on direkto pojašnjava šta mu se sviđa šta ne. Već rane 1954. godine kada je delegacija došla kod njega, spomenuo je film „Slavica” rekavši 'Nije loše raditi te partizanske filmove, ali ih možda ne treba raditi tako jednodimenzionalno.” Ima trenutaka kad se delegacija, recimo, žalila na lik njemačke doktorke u jednom filmu, da je previše pozitivno prikazana, a on je rekao da ne, da tim stvarima treba dati slojevitost, Nijemce ne treba prikazivati isključivo kao negativce. Stepen u kojem je on prihvatao složenost tih tema meni je bio zanimljiv”, kaže Mila Turajlić.

Bunt protiv brisanja prošlosti

Film je tek počeo svoj festivalski i bioskopski život. Na redu su premijere širom svijeta, od Kanade preko evropskih zemalja do Australije i Novog Zelanda. Film će u martu već vidjeti publika u Sloveniji na festivalu dokumentarnog filma u Ljubljani, a ovog ljeta biti premijerno prikazan u Hrvatskoj i BiH, te Makedoniji i na Kosovu. Nakon premijere u Beogradu 29. januara, gdje je prvi put u istoriji „Sedam veličanstvenih” festival zatvoren domaćim dokumentarcem, film je podijelio publiku. Većini se dopao, no neki su imali zamjerke da je jugonostalgičan i da ne pokazuje dovoljno jasno način na koji se tadašnji režim obračunavao sa režiserima koji se ideološki nisu uklapali u cijelu priču.

Legenda partizanskih filmova uz uniforme Josipa Broza: Velimir Bata Živojinović

Legenda partizanskih filmova uz uniforme Josipa Broza: Velimir Bata Živojinović

„Što se tiče moje lične emocije vezane za Jugoslaviju, sebe nikada ne bi opisala kao jugonostalgičara. Mislim da talas jugonostalgije koji se danas dešava mnogo više govori o društvu u kojem se nalazimo nego o toj zemlji, mnogo više oslikava beznađe u kojem se naše društvo našlo. Prema Jugoslaviji iskreno osjećam zavist. Zavidim ljudima koji su živjeli u toj zemlji jer su živjeli u društvu u kojem je većina ako ne i svi, bila dio zajednice. Nije bilo bizarno ni čudno pozvati nekoga da ode da zida most za svoju zemlju, niti da ode da gradi prugu zato što ta pruga njegovoj zemlji treba.

Taj osjećaj da se gradi nešto što je u interesu zajednice, a ne samo pojedinca, da postoji ideal poput bratstva i jedinstva, to su plemeniti ideali... Zavidim im što su živjeli u takvom društvu jer mi se čini da danas ako želite da uradite nešto besplatno i da je za opštu dobrodit društva da bi ljudi vrištali od smjeha. Zavidim im na manjku cinizma, manjku istrošenosti. Čini mi se da mi za razliku od njih živimo u potpuno bezidejnom društvu, društvu koje ne zna šta bi htjelo da bude. To je moja emocija vezana za tu Jugoslaviju; prosto im zavidim na tome što su živjeli u ideji, makar se ta ideja kasnije otkrila kao lažna, neizvodiva. Čini mi se da je ljepše živjeti u snovima nego ovako.”

Josip Broz Tito. Cinema Komunisto je osvojio nagradu ALPE ADRIA CINEMA za najbolji dokumentarni film na Trieste Film Festivalu 2011!

Josip Broz Tito. Cinema Komunisto je osvojio nagradu ALPE ADRIA CINEMA za najbolji dokumentarni film na Trieste Film Festivalu 2011!

Činjenica da su režiseri mlađe generacije, što ova 32-godišnja djevojka svakako jeste, počeli da se bave stvarima iz njima ne tako bliske, a opet još uvijek većini znane prošlosti, daje nadu da će neke stvari ipak ostati sačuvane. U vrijeme kada i devedesete godine izgledaju kao da su se desile nekom drugom, a ne nama, značajno je čuvati okvir na kojem smo svi odrastali. Ponašanje sadašnjih režima upravo je i proizvelo želju da se nekih davnih vremena podsjeti ekipa filma „Cinema Komunisto”.

„Imam strašan otpor spram odbacivanja Jugoslavije. Ideja da na isti način na koji su komunisti 1945. godine došli i izbrisali Kraljevinu Jugoslaviju, devedesetih dođu ljudi koji na isti taj način otpisuju tu zemlju. Mi opet krećemo od nule, kao da se SFRJ treba stidjeti, taj diskontiunitet u našoj prošlosti mi stalno smeta. Imala sam potrebu da kažem zašto mi to smeta, zašto je to tema koja je vrijedna analize. Želim da rekonstruišem tu zemlju bar za sebe. Za mene istraživanje filmova nije bio pokušaj da uđem u istoriju i teoriju filma, ja sam to doživjela kao album porodičnih fotografija u kojima sam tražila slike svog djetinjstva, svoje prošlosti, baš zbog toga što imam osjećaj da mi je to neko nasilno oduzeo”, kaže sagovornica DW.

„Istorija filma je istorija moći stvaranja istorije”, rečenica francuskog filozofa Žaka Ransijea uvodi gledaoce u 100-minutnu istoriju jedne zemlje. Da li je bila dobra ili loša, stvar je intimnog osjećaja svakog pojedinca, no ne može joj se odreći pravo da je postojala.

Autor: Žarka Radoja

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić