1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

I što sad u Kataloniji?

90% Katalonaca je glasovalo za neovisnost – od onih koji su uopće uspjeli glasovati od policijskih palica. Obje strane su učinile što su kanile, ali ishod je: slijedeća katastrofa je zajamčena, misli Gemma Casadevall.

Katalonski premijer Carles Puidgemont sada ima slike koje su mu trebale kako bi ojačao pokret za neovisnost: starce koje snage reda silom izvlače sa birališta, nadmoćna policijska sila koja nastupa protiv golorukih građana koji ne kriju svoja lica i biračke kutije koje se otimaju iz ruku građana koji su tek htjeli ostvariti svoje „Pravo na odluku".

Španjolski premijer Mariano Rajoy je uvijek iznova ponavljao kako je Vrhovni sud referendum proglasio nevažećim i time se nije smio niti održati. Za svoju nakanu „braniti pravnu državu" je imao podršku njegovih najvažnijih europskih saveznika. Lako je moguće da će ove užasne slike i prizori iz Katalonije koje se jedva mogu povezati sa europskom demokracijom, tu podršku pretvoriti u stravu i odbijanje.

Međusobno tužakanje

Kao što se moglo očekivati, obje strane se međusobno optužuju za nasilje koje se dogodilo tog dana. Po španjolskom pravosuđu, referendum je bio ilegalan. Pristaše neovisnosti Katalonije su ipak odlučili održati referendum, makar je sasvim jasno da neće ispunjavati međunarodne standarde, na primjer postojanjem institucionaliziranog izbornog ureda i popisa birača koji se može provjeriti. Jedno duboko podijeljeno društvo je pozvano dati svoj glas na način kakav se u Španjolskoj smatrao nemogućim.

Na policijsku zaplijenu milijuna glasačkih listića je ekipa oko katalonskog premijera Puigdemonta reagirala dosjetljivošću, izuzetnom prisutnošću u socijalnim medijima i brzim objavljivanjem kopija internetskih stranica koje je Madrid blokirao. Na slanje desetke tisuća službenika Guadia Civil i nacionalne policije koji su trebali spriječiti održavanje referenduma je Katalonija odgovorila noćnom okupacijom škola gdje se referendum održavao, čak i roditelji sa djecom su bili tu, kako bi osigurali otvaranje birališta.

Casadevall Gemma Kommentarbild App

Gemma Casadevall

Neopisivi prizori iz Barcelone

Tako je počela ta nedjelja, 1. listopada. Referendum je počeo slanjem poruka preko WhatsAppa Katalonaca koji su si međusobno čestitali ovo „slavlje demokracije". Prvi prizori policijskih akcija su uništili tu iluziju.

A uništili su i uvjerenje onih koji su mislili da pripadaju „tihoj većini" i koji nisu htjeli imati veze sa ovim sukobom. Mnogo Španjolaca i mnogo Katalonaca su ove događaje smatrali sučeljavanjem dva nacionalizma, španjolskim i katalonskim, sa kojima nisu željeli imati posla. Mnogi su željeli i regularni i obavezujući referendum sa jasnom porukom i jasnim rezultatom.

Ali sad su ti ljudi na televiziji vidjeli mladiće – koji bi mogli biti njihovi sinovi ili nećaci, koje policajci gaze dok leže na zemlji, stare gospođe koje bi mogle biti njihove majke ili tete, koje oklopljeni policajci izvlače sa birališta. Ti ljudi nisu bili nikakvi divljaci, nego ljudi koji su htjeli izreći svoje mišljenje na referendumu, makar on bio i ilegalan, nesređen i neobavezujući.

Nema smisla ignorirati

Kako je uopće moglo doći do te situacije? To je pitanje koje si postavljaju mnogi, obzirom na prizore koje su se smatrali nemogućim u demokraciji – što Španjolska sigurno jest. 90% za neovisnost nije nikakav pouzdani rezultat. Nitko ne zna kako bi glasovali građani da je taj referendum bio legalan i obavezujući. Jedino što je jasno: ignorirati silinu želje Katalonaca za neovisnošću isto je kao da želite zakloniti sunce svojim palcem.

Umjetnost uspješne politike mora naći put i tamo gdje se čini da je beznadno blokiran. Puigdemontu i Rajoyu je zajedničko i to što su do kraja, svaki na svojoj strani, ispunili želje svojih sljedbenika. Ako i jedan i drugi u ovoj nedjelji budu vidjeli potvrdu svoje dosadašnje politike, onda je slijedeća politička katastrofa već pred vratima. Mobilizacija mase, ne samo u Kataloniji, mogla bi se poslužiti sloganom Que se vayan todos (Gubite se svi) od Argentinaca koji su 2001. izašli na ulice protiv čitave političke vrhuške.

 

Preporuka redakcije