"Humanitarna intervencija"-Pet godina od pocetka zracnih napada NATO-a na SR Jugoslaviju

Američki predsjednik Bil Klinton saopštio je 24 marta 1999.godine da su u Kosovoskom konfliktu iscrpljena sva diplomatska sredstva:

"Snage sigurnosti SAD i njenih NATO partnera, počeli su vazdušne napade na vojne ciljeve u bivšoj Jugoslaviji”.

Kosovo 10 godina prije toga.

Slobodan Milošević je ukinuo autonomiju provinciji na jugu Srbije i od tada su kosovski albanci započeli sa kopanjem temelja za vlastitu državu. Samovoljno su organizovali parlamentarne izbore i referendum na kojem je 99 posto glasaca bilo za nezavisnost Kosova. Za vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH u Prištini je vladalo varljivo zatišje.

Bilo je to zatišje pred buru. 1996 godine, samozvana kosovska oslobodilačka armija UČK, po prvi put je započela sa napadima na srpske policijske stanice. Dvije godine kasnije, započela je otvorena borba. Međunarodna krizna grupa za Balkan je pokušala to spriječiti, Ujedinjene Nacije su usvojile rezoluciju. Sve to međutim nije moglo zaustaviti spiralu nasilja. Sukobi su se širili. Hiljade kosovskih civila je bilo u bjekstvu i govorili su o etničkom čišćenju i masakrima.

Posljednja nada bila je konferencija sa srpskim i kosovskim predstavnicima u februaru 1999 godine u Francuskom Rambujeu. Međutim, konferencija je završena bez rezultata, isto kao i razgovori u Parizu. Slobodan Milošević nije bio spreman na kompromis kojim bi borbe bile okončane i Kosovu odobreno više autonomije.

24 marta, prvi NATO bombarderi su započeli vazdušne napade na ciljeve u Jugoslaviji. U bombardovanju su aktivno učestvovali i njemački borbeni avioni tipa ”Tornado”. Bio je to početak prvog borbenog angažmana u istoriji Bundeswehra. Kada je savezni kacelar Gerhard Šreder saopštio da su počeli napadi, bio je izložen pritisku partijske baze SPD-a i zelenih kao i stanovništva. Gerhard Šreder je tada rekao:

”Mi nevodimo rat. Ali mi smo pozvani da na Kosovu postignemo mirno riješenje takođe i sa vojnim sredstvima”.

Beograd tada započinje sa masovnim protjerivanjem kosovskih albanaca. Talas izbjeglica je preplavio puteve koji su vodili u pravcu Albanije i Makedonije.

Stratezi NATO-a su se i dalje nadali da će to biti jedna kratka vojna operacija: dvije tri sedmice bombardovanja i data će Milošević popustiti kao prije u Bosni. Međutim, Milošević je igrao na kartu zvanu- vrijeme: On se nadao da će vlade zemalja članica NATO-a, sve što duže rat bude trajao, odustati zbog sve većeg protesta stanovništva.

Međutim, napadi NATO-a nisu jenjavali- uprkos katastrofalnim greškama prilikom bombardovanja. Jedna bomba je pogodila albanski izbjeglički konvoj, druga je srušila zgradu kineske ambasade u Beogradu. U NATO-ovom žargonu greškom ubijeni civili i srušene zgarde su ”kolateralna šteta”. Nekoliko država članica NATO-a, više nije isključivalo ni ulazak kopnenih trupa, što je za njemačku vladu veoma osjetljiva tačka- kaže ekspert za Kosovo Rafael Biermann.

”Centralni cilj iz ugla gledanja njemaćčke vlade , bio je spriječiti kopnene operacije. To je tako moralo biti jer bi kopnene operacije vodile razbijanju crveno-zelene koalicije".

Krajem maja, iz Beograda su počekli stizati signali da je Milošević spreman da popusti. 10. Juna je kucnuo čas.Nakon skoro 80 dana i sa više od 37.000 napada iz vazduha, generalni sekretar NATO-a Havijer Solana je saopštio:

"Prije nekoliko minuta sa generalu Vesliju Klarku naredio da obustavi vazdušne napade na Jugoslaviju".