1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

Hrvatska pred orbanizacijom?

Predizborna kampanja u Hrvatskoj uoči nedjeljni izbora, tema je o kojoj piše štampa na njemačkoj. A o Europi i njenim proturječnostima piše bh. književnik Dževad Karahasan.

default

Zagreb

"Ako se o Hrvatima jedna stvar ne može reći, to je da nisu spremni kazniti vladu već na sljedećim izborima". Tim riječima počinje tekst objavljen pod naslovom "Mali odlučuju" u listu Wiesbadener Kurier. Autorica članka upućuje tako čitatelje da se u Hrvatskoj rado mijenja vlast te da narod ovako gleda na izbore: "Prvo biramo HDZ, on nas razočara, onda biramo socijaldemokrate, oni nas razočaraju, onda opet biramo HDZ..." Ali ovoga puta je malo drukčije, tvrdi autorica članka: "Vlada neobična neizvjesnost" i objašnjava ju činjenicom da je izniknulo puno novih stranaka koji su puni renomiranih političara. Zbog toga se Milanović i Karamarko usrdno trude oko malih stranaka koje, kako stoji u tekstu, "trebaju više nego ikada".

I u tekstu Wiesbadener Kuriera (WK), kao i u drugim tekstovima, koji su se ovih dana pojavili u njemačkim medijima autorica iskazuje čuđenje što kandidati u predizbornoj kampanji uglavnom blate svoje protivnike, umjesto da se koncentriraju na "prave probleme ove mlade države". "A to je najbolja hrana za male stranke", zaključuje autorica teksta u WK.

Kroatien - Split

U Splitu su zabrinuti prije svega situacijom na tržištu rada

Za berlinski taz predizbornu atmosferu u Splitu prenosi Erich Rathfelder, dugogodišnji dopisnik s prostora bivše Jugoslavije i njihov odličan poznavatelj. On svoj tekst naslovljava: "Hrvatska pred orbanizacijom?" i konstatira kako na nedjeljnim izborima "nacionalistička oporba ima dobre izglede". U njima prenosi razgovore s građanima na splitskim ulicama i njihovu zabrinutost prije svega situacijom na tržištu rada. "Ali hoće li oporbena koalicija uspjeti izvući korist iz gospodarske stagnacije zemlje s nezaposlenošću od preko 15 posto, u centru drugog najvećeg hrvatskog grada se ne da naslutiti", piše Rathfelder i prenosi svoja zapažanja: "Plakati 'Zajedno za jaku Hrvatsku' oblijepljeni su doduše na svim dozvoljenim i nedozvoljenim mjestima po povijesnim zidinama Dioklecijanove palače. No, nacionalističko narodnjaštvo HDZ-a pod bivšim šefom tajne službe Tomislavom Karamarkom ne nailazi na odobravanje kod urbanog stanovništva." To njemački novinar potkrepljuje izjavom prodavača u jednoj knjižari koji je želio ostati anoniman što - primjećuje Rathfelder - pokazuje napetost koja se razvila proteklih tjedna u Hrvatskoj: "Tko daje da se sprejom crtaju kukasti križevi po nogometnim igralištima i tko dozvoljava da se koristi fašistički pozdrav ustaša iz Drugog svjetskog rata, taj mora biti zaustavljen."

Europa i njene proturječnosti

Bosanskohercegovački pisac Dževad Karahsan piše za Neue Zuercher Zeitung o Europi i ideji nastanka svjetske literature. Karahasan piše o europskim proturječnostima za koje ocjenjuje da upravo one predstavljaju europske jake i slabe strane.

„Jedna istinski upadljiva osobina Europe jest da nije u suglasnosti sa samom sobom“, piše Karahasan.

„Mi primjerice još uvijek ozbiljno tvrdimo da smo 1492. otkrili Ameriku. Ne kažemo, da smo tada dobili saznanje o dva kontinenta, ne, mi kažemo, da smo mi te kontinente otkrili. Filozofski rečeno, to znači da su Inke, Maje, civilizacija Asteka, gorski lanci, šume, mora, duhan, crveni grah i prastanovnici Sjeverne Amerike bili potencijal, ali kada smo došli mi Europljani, da bi to potvrdili, onda je sve dobilo na aktualnosti. Jednostavnije rečeno: mi smo svemu pomenutom dali život. U tradicionalnim društvima za te stvari, naime za davanje života, bio je zadužen Bog, u modernom dobu su to Europljani. Imajmo malo strpljenja i onda ćemo vidjeti hoće li inače još neko izroniti. Da li se Europa, kada je dala život objema Amerikama, željela takmičiti sa Bogom ili je samo željela stati na svoje „metafizičke granice“ bilo bi za diskusiju, moje je samo da uputim na to da Europa ni danas ne uspijeva prepoznati svoje granice i paziti na njih, poput recimo granica između nje i Boga“, piše Karahasan.

Schriftsteller Dzevad Karahasan

Dževad Karahasan u autorskom tekstu za Neue Zuercher Zeitung piše o europskim proturječnostima

Prva kavana prije otvorena u Sarajevu nego u Veneciji?

„Naša draga Europa ni u geografskom smislu nije u suglasnosti sa samom sobom što, po mom mišljenju, jasno pokazuje jedan vrlo važan primjer. U svim relevantnim i pouzdanim izvorima se tvrdi da je prva europska kavana otvorena u Veneciji 1647. godine. Nezaustavljivi osvajački pohod otvaranja kavana u Europi je nastavljen jer su nakon prve u Veneciji, otvorene kavane u Oxfordu (1670.), Londonu (1652.), Parizu (1670.). Sarajevski historiograf Ibrahim Alajbegović Pečevija pominje u svom tekstu iz 1592. godine usput kavanu u sarajevskoj četvrti Bembaša. To znači da je sigurno najkasnije 1592. godine u Sarajevu otvorena kavana. Godinama, najmanje 55 godina, prije nego u Veneciji, gdje je prema pouzadnim kritičnim izvorima otvorena prva europska kavana. Šta nam govori ta smrtna šutnja o sarajevskoj kavani? Vjerojatno to da ugledni europski autoriteti u historiografiji misle da Sarajevo nije više Europa ili da to što se pije u sarajevskim kavanama nije više kava. Ali ono što nam sigurno govori je to da geografske granice Europe ili granice kavana u Europi nisu jasne čak ni najmudrijima među nama“, navodi Karahasan.

Samostalni, a ipak povezani

On međutim piše da nesuglasnost sa samom sobom, u najmanju ruku u slučaju Europe, ima svakako i svoje dobre strane. „Upravo u toj i takvoj Europi mogla je primjerice nastati jedna od najuzbudljivih zamisli - koje ja znam – Geotheova ideja o svjetskoj literaturi. U toj ideji svjetska literatura predstavlja mrežu literarnih djela, koja se dozivaju i međusobno razgovaraju, međusobno se komentiraju, probijaju i nadopunjavaju, neovisno od vremena i mjesta njihovog nastanka. Tako bi Goethe mogao razgovarati sa hafizom Širasom, perzijskim pjesnikom iz 14. stoljeća, a Heiner Mueller sa Sofokleom i Euripidom. To znači, njihova djela bi mogla međusobno razgovarati. U toj mreži mjesto i vrijeme nastanka jednog djela ne bi bili izbrisani, baš kao ni način ponašanja i sudbine predstavljenih likova, sve to ostaje prepoznatljivo u svojoj konkretnosti i individualnosti. Ali svako djelo je otvoreno prema drugim djelima, epohama i načinu ponašanja, sposobno za razgovor i sa razmjenu sa njima. Svaka epoha se prepoznaje po svojim osobitostima i u svakom pogledu je povezana u kulturnu istoriju, kao što je svaki čvor samostalan u jednoj mreži, ali istodobno povezan sa svim drugim čvorovima“, piše Dževad Karahasan za Neuer Zuercher Zeitung.

Preporuka redakcije