1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Hotel Porin – čekaonica za bolju budućnost

Hrvatska je od 2004. godine odobrila tek 80 azila. Pritisak izbjeglica koje traže zaštitu je sve veći, a iza njihovih imena se kriju prave životne drame. Uz sve to nailaze i na nerazumijevanje lokalne zajednice.

„Nisam rasist, ali…“ Rečenica je s kojom često stanovnici zagrebačke četvrti Dugave započinju razgovor o tražiteljima azila koji se organizirano smještaju u tamošnji hotel Porin. Za njih su to tek stranci o čijim sudbinama ne znaju ništa, no najčešće je riječ o ljudima čija je prošlost mučna, a u Hrvatskoj vide tek postaju prije zapadne Europe. Iako smo htjeli provjeriti kako se živi iza zidova Porina, nismo dobili dopuštenje Ministarstva unutarnjih poslova. Ipak, pronašli smo jednog njegovog stanovnika čiji je život iz korijena promijenila – zabranjena ljubav.

Bijeg od sigurne smrti

Ahmed ima 25 godina. Ne govori hrvatski, ali se služi s engleskim jezikom. Odbija ponuđenu kavu i ponosno kaže da ne puši te da su mu alkohol i kava potpune nepoznanice. Ne želi se fotografirati jer njegova obitelj ne zna da je u Zagrebu. Zajedno sa svojom 17-godišnjom djevojkom živi u Porinu. Oboje su iz Iraka.

Većina potražioca azila želi ostati anonimna

Većina potražioca azila želi ostati anonimna

„Mi smo muslimani. Kada sam od njenog oca zaprosio njenu ruku, on me je odbio. Ona je maloljetna, a ja sam se zaljubio u nju još prije tri godine“, priča za Deutsche Welle ovaj mladić kojega po ničemu, osim po boji kože, ne biste na ulici mogli razlikovati od njegovih zagrebačkih vršnjaka. „Donijeli smo odluku da napustimo zemlju, jer u Iraku kao par odbjegao od obitelji ne bismo imali ničiju zaštitu“, objašnjava Ahmed.

Ahmed i njegova djevojka su ilegalno, bez putovnica, ušli u Tursku, a tamo su istražujući na internetu zaključili da je Zagreb njihovo iduće odredište. „Kada smo pobjegli, otac moje djevojke i moja obitelj su alarmirali policiju. Da smo se vratili natrag, na granici bi nas uhvatili i vratili našim obiteljima koje bi nas sigurno ubile. Zakoni u Iraku su takvi, ako ubiju mene ili nju, nitko neće zbog toga završiti u zatvoru“, tvrdi Ahmed i dodaje: „Ako bih ja ubio svoju djevojku, sve bi bilo u redu. Ali ako pobjegnem s njom, podrazumijeva se da će nas ubiti, ako nas uhvate.“

Život u hotelu nije lagan

Kao i u Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj, azil traže cijele obitelji

Kao i u Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj, azil traže cijele obitelji

A dolazak u Zagreb je bio mučan i opasan i, dakako, ilegalan. Putovali su, kaže, u maloj kutiji u kamionu puna 4 dana. Kada su se konačno otvorila vrata, vozač im je rekao da su na sigurnom. U ponoć su ušli u policijsku postaju i zatražili zaštitu hrvatske države. Prespavali su u postaji, a potom su ih ujutro ispitali i prebacili u prihvatilište za tražitelje azila u Kutini gdje su ostali 2 tjedna. Tamo je, kaže, bilo previše ljudi. U zagrebačkom hotelu Porin su zadnjih 8 mjeseci.

Iako je zagrebačko prihvatilište bolje, Ahmed se žali na noćna opijanja sustanara, krađe i tučnjave. „Ljudi u Porinu, kojih je sada možda i više od 200, nemaju što raditi; samo jedu i spavaju. Ne mogu izaći jer nemaju novca za prijevoz. Većinom se radi o muškarcima samcima. U hotelu je najviše desetak obitelji“, priča mladić čija je djevojka u međuvremenu zatrudnjela. Pred njima je neizvjesna budućnost jer, kaže, nema novca da joj priušti najosnovnije što trudnici treba.

Život u Porinu nije lagan. Osigurana su im tri obroka dnevno, vikendom dva. „Ako zakasnite, ostajete bez hrane. Smijemo izlaziti do 22 sata. Prije spavanja provjeravaju jesmo li svi na svojim mjestima“, kaže Ahmed koji je jedan od rijetkih kojima je Hrvatska odobrila azil. Objašnjava nam da on i njegova djevojka sada imaju dokumente te da imaju odobren boravak u idućih pet godina, a potom ga mogu i produžiti.

Hotel Porin u zagrebačkoj četvrti Dugave

Hotel Porin u zagrebačkoj četvrti Dugave

Sve više tražitelja azila

Tea Vidović, aktivistica Centra za Mirovne studije (CMS) za DW napominje da je zakon o azilu u Hrvatskoj stupio na snagu 2004. godine te da od tada broj tražitelja azila, od godine do godine varira. U 2012. godini je broj tražitelja premašio 3 tisuće, s tendencijom rasta. Najviše ih dolazi iz Afganistana, Sirije, Pakistana, Somalije i Alžira. Prije ih je dosta dolazilo iz Kosova i Rusije. Hrvatska je ukupno odobrila 50 azila i 30 supsidijarnih zaštita koje imaju vremenski rok. „Krajem 2012. godine je u prihvatilištu u Kutini bilo smješteno više od 200 osoba, s tim da su kapaciteti bili 100, dok ih je u Porinu bilo preko 300, s tim da Porin može primiti 250 osoba“, kaže Vidović i napominje da u Puli postoji privremeno prihvatilište u kojem je tada bilo 100 ljudi.

Osoba koja traži azil mora dokazati osnovan strah od proganjanja temeljem rase, vjere, nacionalnosti, pripadnost nekoj društvenoj skupini ili temeljem političkog mišljenja. Odbije li joj se azil, ona ima pravo žalbe Upravnom sudu i besplatnu pravnu pomoć, a ukoliko nema sredstava za stanovanje, država će joj omogućiti smještaj u jednom od prihvatnih centara.

CMS u prihvatilištu u Kutini provodi tečaj hrvatskog jezika, no Vidović napominje da je potrebno organizirati puno više psihosocijalnih aktivnosti koje bi ispunile vrijeme osobama koje čekaju da se njihov slučaj riješi. Kaže, ovako tražitelji sami za sebe kažu da su poput životinja u kavezima, samo jedu, spavaju i – čekaju.

I Hrvati su nekad tražili azile

Naša sugovornica ističe kako su prije nekoliko tjedana u tisku objavljena vrlo ksenofobna stajališta lokalne zajednice prema tražiteljima azila iz Porina poput „visoki crnci gledaju naše djevojke“ ili „nisam rasist, ali nije mi ugodno kada crnac hoda pored mene“, što proizlazi iz neznanja o tražiteljima azila i nepoznavanju drugih kulturnih podneblja.

I Hrvati su azil tražili u drugim europskim i inim zemljama

I Hrvati su azil tražili u drugim europskim i inim zemljama

„Ono što je bitno naglasit jest da ti ljudi iz svojih zemalja bježe iz istih razloga iz kojih su Hrvati prije dvadesetak godina bježali iz Hrvatske. Tu bi trebala postojati točka solidarnosti iz koje bi trebalo proizaći razumijevanje za te ljude“, zaključuje aktivistica Vidovića.

Pogled prema Njemačkoj

A Ahmed svoju budućnost, za sada, vidi u Hrvatskoj, no zna da će vrlo teško naći posao s kojim bi mogao prehraniti obitelj. Uz rekordnu nezaposlenost i urušenu hrvatsku ekonomiju, problem mu čini i nepoznavanje jezika. Za sada se mjesečno javlja na burzu rada. Od države dobivaju tek nekoliko stotina kuna za život. Iako im je azil odobren prije 2 i pol mjeseca, nestrpljivo čekaju stan kojega im, prvih nekoliko godina dok ne stanu na svoje noge, treba osigurati Ministarstvo socijalne skrbi.

Nada se da će ulazak Hrvatske u Europsku uniju poboljšati stvari. Kaže, volio bi da mu netko ponudi posao. Zna raditi s računalima, no najviše bi volio kada bi pronašao posao u nekoj zemlji zapadne Europe, primjerice u Njemačkoj. Prihvatio bi, kaže, sve, samo da može osigurati život dostojan čovjeka sebi, ženi i djetetu koje će se uskoro roditi. „Iako nemam ništa, sretan sam jer sam sa svojom djevojkom. To mi je važno. Da smo ostali u Iraku, izgubio bih sve. Ne bih mogao živjeti bez nje“, kaže Ahmed.

Autor: Siniša Bogdanić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić