1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Homeinijeva dugačka sjenka

Prije tačno 35 godina Iranci su slavili: svrgnut je šah Reza Pahlavi i njegova policijska država. Ali, veselju je brzo došao kraj – lider revolucije Homeini prigrabio je svu moć za sebe. Posljedice se osjećaju i danas.

Otkako je Hasan Rohani postao predsjednik juna 2013, u Teheranu duvaju neki drugi vjetrovi. Umjereni islamski duhovnici otvoreno govore o „saradnji sa Zapadom“ i o „više slobode za narod u Iranu“. Takve izjave dobro prolaze u inostranstvu, ali svima je jasno da novi predsjednik ne može sam da preokrene situaciju. Po iranskom ustavu, moć šefa države je ograničena, a u svim važnim pitanjima on mora da se obrati „vrhovnom vođi“ – ajatolahu. To je lako razumjeti ako se uzme u obzir da se važeći ustav u velikoj mjeri oslanja na teorije ajatolaha Homeinija, čovjeka koji je predvodio „Islamsku revoluciju“ 1979. godine.

Hassan Rohani

Hasan Rohani

Šah mora da ode!

Doduše, pokret koji je krajem sedamdesetih zatalasao Iran, bio je raznolik: obuhvatao je i komuniste i nacionaliste i liberale i sveštenike. Sve ih je povezivao jedan cilj, i jedna parola: „Šah mora da ode!“ Reza Pahlavi vladao je 25 godina, uz snažnu podršku Vašingtona: unutar Irana bio je dikatator, a u spoljnoj politici marioneta. Jaz između bogatih i siromašnih postao je ogroman, milioni Iranaca po selima živjeli su ispod granice siromaštva, dok se malobrojna elita oko šaha razbacivala novcem.

Ipak, revoluciju su prije svega iznijeli građanski slojevi, kaže iranski publicista koji živi u Berlinu Bahrman Nirumand. On je bio svjedok smjene režima u Teheranu. „Iran je postao privredno važna zemlja zbog prihoda od nafte“, podsjeća Nirumand. „Zbog toga se u gradovima obrazovao relativno brojan srednji sloj i ti ljudi su tražili da se njihov glas čuje.“ Ti članovi pokreta priželjkivali su slobodan i liberalan Iran. To je jedan od razloga zbog kojeg su 1978. mnogi demonstranti nosili slike demokratski izabranog premijera Mohameda Mosadega, koji je 1953. godine svrgnut uz pomoć CIA.

Islamisti su preuzeli glavnu riječ tek kasnije. „Homeini je bio najoštriji kritičar šaha među sveštenim licima“, kaže Reza Hajatpour sa Univerziteta u Erlangenu. Tokom egzila u Parizu, Homeini je držao vatrene govore protiv režima u Teheranu. Obećavao je pomoć za siromašne, ali i da će okončati „zapadnjačku dekadenciju“ u krugovima bliskim dvoru. Homeini se zalagao za stvaranje „islamske republike“, a Iranci su tu ideju dočekali sa oduševljenjem, sjeća se Bahman Nirumand: „Ljudi su razmišljali ovako: republika – to zvuči dobro, a islam – pa, dobro mi i jesmo islamska zemlja. Tada niko nije govorio da je cilj potpuna islamizacija države.“

Bildergalerie Revolution 57 im Iran

Proslava pada šahovog sistema

Kratkotrajno „proljeće slobode“

U početku je zaista izgledalo da će mule i liberali sarađivati. Prvog februara 1979, Homeini se vratio iz egzila. Samo četiri dana kasnije, imenovao je liberalnog političara Mehdija Bazargana za predsjednika prelazne vlade. „Ali, već u to vrijeme bilo je jasno da postoje razlike u mišljenju između klira i liberala“, sjeća se Reza Hajatpour. Pristalice Homeinija su, naime, brutalno eliminisale gotovo sve pristalice šaha i počele da uspostavljaju islamistički poredak u društvu. Važno je pomenuti da je u tom trenutku velikom broju Iranaca zaista bilo dosta šaha Pahlavija i dekadencije njegovog dvora. „Protiv toga nisu bili samo islamisti, već svi“, kaže Bahman Nirumand. „Zbog toga je Homeini imao veoma plodno tle za kulturne promene.“ Na referendumu 1979, Iranci su sa velikom većinom prihvatili novi, islamistički ustav, skrojen po meri vjerskog vođe Ruholaha Homeinija.

Sva moć u rukama mula

Ljevičari i liberali ipak su smogli snage da nastave borbu za vlast. U januaru 1980, dva mjeseca nakon napada na američku ambasadu u Teheranu, Abolhasan Banisadr izabran je za predsjednika. „Već se vidjelo da se klir sa tim ne slaže“, kaže Reza Hajatopur. „Oni su imali svog sopstvenog kandidata.“

Banisadr je postao neugodan protivnik za Homeinija, i stalno se bunio protiv diktata sveštentva. „Narod je bio podijeljen“, sjeća se Bahman Nirumand, „i odlučio se tek kada je počeo rat Irana protiv Iraka. To je bilo, po riječima Hmeinija, 'dar od boga'.“

Tadašnji predsjednik Iraka Sadam Husein napao je Iran u septembru 1980, uz ogromnu količinu američkog oružja. Dvije države ratovale su osam godina. Na kraju nije bilo jasnog pobjednika u vojnom smislu, a poginulo je gotovo milion ljudi.

Jahrestag der islamischen Revolution im Iran 11.02.2014 Teheran

Proslava 35. godina Islamske revolucije 11.2.2014.

Što se tiče unutrašnjo-političke situacije, kaže Nirumand, rat je osigurao vlast vjerskih vođa, „jer je svaka opozicija mogla da se likvidira pozivanjem na spoljnjeg neprijatelja i zato što su stotine hiljada mogle da budu poslate na front. Prije svega, islamisti su mogli da sprovedu u djelo svoju ideologiju mučeništva, umiranja za otadžbinu.“ Tokom rata, uklonjen je i Abolhasan Banisadr: okrivljen je za vojne poraze i smijenjen u junu 1981. Mulama više niko nije stajao na putu.

Snažne vjerske vođe, slabi predsjednik

Kroz zemlju je prošlo nekoliko talasa pogubljenja. Liberali, komunisti, sljedbenici šaha i opozicioni imami su proganjani, hapšeni i ubijani. Predsjednika Banisadra zamijenio je Mohamad Ali Radžaj. Međutim, Radžaj je nakon samo 28 dana ubijen u bombaškom napadu. Poslije njega, na funkciji predsjednika našao se Sajed Ali Hamnei. Nakon smrti Homeinija, Hamnei je postao vrhovni religozni vođa i time i najmoćniji čovjek u Iranu.

Od vremena revolucije, malo toga se promijenilo u političkom sistemu Irana. I danas sve konce u rukama drže najviše religijske vođe. Predsjedniku Rohaniju je gotovo u svim pitanjima potrebna saglasnost Hamneija.

Bildergalerie Iran erste 10 Jahre Islamische Republik

Hamnei

Ipak, Hamnei odavno nema moć kakvu je nekada imao Homeini, tvrdi Reza Hajatpur. „Ideologija ne igra tako veliku ulogu kao ranije. Danas je to jedan jaki pragmatizam.“ To pokazuje i nova politika pod predsjednikom Rohanijem. „To je pokušaj da se donekle povrati sve ono što je uništeno posljednjih godina, i na planu unutrašnje i spoljne politike“, kaže taj stručnjak. „Ljudi žele promjene. Ali, više se ne radi toliko o sukobu izmešu naroda i sveštenika, već više o društvenom konfliktu: između onih koji su pogođeni zbog sankcija i nezaposlenosti, i onih koji još uvijek izvlače korist od sistema.“

Autori: Tomas Lačan / Darko Janjević
Odgovorni urednik: Svetozar Savić