1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Hirošima: Ostao je samo pepeo, ali se ipak krenulo dalje

Svake godine 6. augusta se cijeli svijet uz jezu prisjeća Hirošime. Njemački svećenik Klaus Luhmer tog vrućeg ljetnog dana prije tačno 65 godina bio je svega nekoliko kilometara udaljen od centra grada – i preživio.

default

Hirošima nakon što je bačena atomska bomba

Sjećanja sve do danas žive u Luhmeru, koji je inače porijeklom iz Kelna. U Japan je otišao kao misionar, a u augustu 1945. godine je živio u novicijatu pri redu Isusovaca na rubu Hirošime. I poslije najgoreg dana svog života, nastavio je da živi u Japanu.

Hiroshima Gedenkfeier

... i 65 godina kasnije.

Eksplozija za vrijeme molitve

6. augusta 1945. godine u Hirošimi je bilo nesnošljivo vruće. Već u ranim jutarnjim satima temperature su iznosile više od 30 stepeni Celzijusa. Otac Klaus Luhmer izašao je u vrt škole Isusovaca i obavljao tradicionalnu svakodnevnu molitvu. Odjednom je čuo zvuk koji mu je zaokupio pažnju.

„U 8:14 najprije sam čuo zvuk koji obično proizvodi bombarder B 29. A onda se desilo ono što jednostavno nisam mogao razumjeti. Bljesnulo je nešto jače od samoga sunca, učinilo mi se kao neka vrsta polukugle. Ja sam instinktivno pomislio da se radi o običnoj bombi koja je eksplodirala iza nekog okolnog brda.“

Sve je zadrhtalo

No ono što je Klaus Luhmer tog jutra ugledao, nije bila obična bomba.

Pater Klaus Luhmer

Otac Klaus Luhmer - Svjedok vremena

Radilo se o detonaciji atomske bombe svega četiri kilometra dalje od njega - u centru Hirošime. Luhmer je potražio skrovište u dvorištu. Potrčao je niz stepenice pravo u podrum te se tako u posljednjem momentu uspio spasiti.

„Nakon što sam ugledao tu zasljepljujuću svjetlost, obuzeo me je neki toplotni val. A onda pritisak. Cijela kuća je zadrhtala, krovne pločice su padale poput kiše, a prozorska stakla su se porazbijala. Cijela kuća bila je okružena komadićima stakla i dijelovima krovnih pločica,“ kaže Luhmer.

Crna kiša

Nedugo nakon toga BBC je prvi objavio vijest: SAD su bacile atomsku bombu na Japan. U samoj Hirošimi ljudi o tome ništa nisu slutili. Da bi dobio jasniju sliku šta se desilo, Klaus Luhmer popeo se na obližnje brdašce iza kuće. Odozgo je vidio kako cijela Hirošima gori. Primijetio je još nešto:

„Do tada je nebo bilo sasvim vedro. Ali odjednom, kada sam stajao na toj uzvisini, vidio sam kako se crni oblaci stvaraju na nebu i počela je padati kiša. Ali ono što me uplašilo bila je činjenica da se kiša činila sasvim crnom. Bila je puna pepela kojeg je uragan u gradu podigao i koji se sada vraćao na zemlju u obliku te crne kiše.“

Užasni prizori

Kada se nakon svega nekoliko minuta vratio u školu, zatekao je tu prve žrtve koje su se nekako uspjele dovući iz grada. Prizor je bio užasan – koža im je visila kao krpa sa kostiju, djelimično se čak platno njihove odjeće stopilo s kožom. Svećenici su regovali brzo i trpezarijski stol pretvorili u stol za liječenje, te počeli sa zbrinjavanjem povrijeđenih. I dalje nisu mogli shvatiti šta se zapravo desilo. Jedino što su znali je da je pomoć bila hitno potrebna. Nekoliko svećenika uputilo se u grad, a na putu su nailazili na gomile povrijeđenih koji su očajnički pokušavali bježati. Prizor grada, kakvim su ga zatekli, bio je neopisiv. Svugdje je gorilo. Kuće i prodavaonice su se srušile, a među ruševinama ležali su mrtvaci i povrijeđeni.

Flash-Galerie 65. Jahrestag Hiroshima

„Tu je bilo nekih tridesetak, četrdesetak vojnika u punoj uniformi, polu izgoreni. Oni nisu vrištali, nisu čak ni plakali, samo su mrmljali „Misumisumisu“, dakle „vode, vode, vode“. Uspjeli smo im pomoći, jer je u blizini bio bunar iz kojeg smo mogli crpiti vodu i opskrbiti ih. No šta je nas nekolicina zaista mogla učiniti? Bilo je potrebno na stotine, ma hiljade ruku da bi se transportovali oni najgore ozlijeđeni,“ prisjeća se Luhmer.

"Čišćenje" grada od leševa

Cijela dva dana Isusovci su proveli u devastiranom gradu. Potom je japanska vojska hermetički zatvorila cijelu Hirošimu i poslala svoje vojnike u grad.

„Njihov zadatak je bio da izbave leševe do kojih su mogli doći iz ruševina i bace ih na jednu veliku hrpu. Zatim bi ih polili benzinom i zapalili, pepeo je sve što je ostalo od tih jadnih ljudi. I danas se vode kao nestali. Oni su dakle osmoga augusta na taj način 'očistili' grad od trulih leševa.“

Hiroshima Jahrestag Flash-Galerie

Poslije svega, ipak dalje

Isusovci su se tako 8. augusta premoreni vratili u svoju kuću. Tamo ih je međutim dočekao zadatak sličan onome koji su obavljali vojnici. Djevojčica iz susjedstva, koju je Luhmer učio sviranju klavira, stajala je pred njima. Otac joj je poginuo.

Da bi poštedio udovicu poginulog čovjeka, Luhmer je organizovao slame i drveća za lomaču. Onda je ispunio molbu majke i kćerke da im pomognu da "otklone posmrtne ostatke".

„To je bio smrad koji ću cijeloga života pamtiti i koji jednostavno nikome ne mogu opisati. Ali na izvjestan način, koliko god grozno zvuči, postanete imuni i ojačate na tako groznim stvarima. Vidjeti kako ljudi nakon takve katastrofe ponovo sve grade je zaista fascinirajuća priča o ljudskom životu“, naglašava Isusovac Klaus Luhmer.

Autorice: Silke Ballweg / Azra Avdagić

Odgovorne urednice: Zorica Ilić / Marina Martinović

Preporuka redakcije