1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Haki Ibrahimi - moja izbjeglička priča u Njemačkoj

Šanse da Kosovari u Njemačkoj dobiju azil su trenutno ravne nuli. “Nada postoji. Nemam se gdje vratiti. Na mjestu gdje je bila moja kuća, sada je autobuska stanica”, kaže Rom Haki Ibrahimi iz Gnjilana.

Moja izbjeglička priča je počela još 1999. godine. Od tada živim od danas do sutra”, počinje svoju izbjegličku priču Haki Ibrahimi sa Kosova. Supruga i dvoje djece su zajedno s njim u prihvatnom centru u Sankt Augustinu u blizini Bonna, izgrađenom u oktobru prošle godine. Soba veličine oko 20 metara kvadratnih, četiri madraca, nekoliko metalnih ormara, televizor, kompjuter i grijalica - to je sve čime porodica Ibrahimi trenutno raspolaže. “Imamo zajedničku kuhinju i kupatilo. Nije nam loše, ali je daleko od dobrog”, nastavlja Ibrahimi. On je jedan od nekoliko hiljada izbjeglica sa Kosova koje u Njemačkoj traže bolje sutra. Prema podacima njemačkog ministarstva unutrašnjih poslova samo u januaru je u Njemačku stiglo 18.000 izbjeglica sa Kosova koje se nadaju ostanku u ovoj zemlji. Međutim, šanse za dobijanjem azila nakon nedavne odluke da se zahtjevi odrađuju po hitnom postupku su ravne nuli.

Dosta razloga da se Kosovu okrenu leđa

Haki Ibrahimi - jedina nada mi je Njemačka

Haki Ibrahimi - jedina nada mi je Njemačka

Razlog za povećan broj izbjeglica sa Kosova u Njemačkoj nije rat, diskriminacija ili nasilje. Siromaštvo i budućnost bez perspektive su jedini razlozi koji mnoge tjeraju da napuste svoje domove. “Za razliku od onih koji danas dolaze u Njemačku, ja sam sa Kosova pobjegao još 1999. godine kada su vođena ratna djejstva. Prvo sam bio u Makedoniji, a nakon toga u Beogradu. Bio sam raseljena osoba pošto je Kosovo tada bilo dio Srbije. Bio sam podstanar. Nisam želio biti na teretu države. Radio sam što sam znao i umio”, kaže Haki Ibrahimi i prisjeća se vremena kada je radio televizijski voditelj, glumac, bio vođa romske folklorne grupe koja je širom Srbije osvajala prestižne nagrade, ali i autor filma u kojem glumi njegova, sada 18-godišnja kćerka, Santijana.

Snimio sam desetominutni dokumentarni film pod nazivom 'Moja porodica Santijana Ibrahimi' kako bi svijetu pokazao kako živimo mi Romi. Nažalost, još uvijek nije nigdje objavljen. Najčešće mi kažu mi da nemaju para da ga otkupe. To znači manje nade da se vidi ono kroz šta prolazimo”, kaže Ibrahimi skrećući pogled na svog 15-godišnjeg sina Romana i nastavlja: “Sve bi bilo lako da moj Romano nije bolestan. Još od malih nogu ima problema sa kičmom. U Srbiji nisam mogao obaviti operaciju jer nisam imao zdravstveno osiguranje a niti novca da to platim. Na svu sreću, ovdje u Njemačkoj će moj Romano početkom marta biti operisan i nadam se da će kao i svi njegovi vršnjaci moći normalno hodati i igrati fudbal što mu je najveća želja”.

Prihvatni centar u Sankt Augustinu

Prihvatni centar u Sankt Augustinu

Porodica Ibrahimi je u Njemačkoj od oktobra 2014. godine. Prvo mjesto boravka je bio Dortmund, a sada Sankt Augustin kod Bonna. Prihvatni centar, bolje rečeno kontejnersko naselje, izgrađen je u oktobru 2014. godine. Njegovo proširenje je najavljeno za april ove godine i trebao bi pružiti smještaj za ukupno 54 osobe. “Ovdje nas ima iz cijelog svijeta. Doduše, najviše nas je sa Kosova i iz Srbije. Uglavnom su to Romi. Dobro se slažemo. Niko nas ne dira. Pomažu nam. Mještani nam ponekad donose hranu i odjeću. Zovu nas kada imaju neke proslave. Lijepo smo prihvaćeni”, ističe Ibrahimi koji, za razliku od Kosovara koji trenutno dolaze u Njemačku ima boravišnu dozvolu i to do augusta.

“Šta će biti kasnije? Ne znam. Nadam se da ću ostati. Nemam se gdje vratiti. U Gnjilanu, na mjestu gdje je bila moja kuća, sada je autobuska stabnica. U Srbiju nemam gdje. Živio sam kao postanar. I u toj trošnoj kući u kojoj smo živjeli, bili smo napadnuti. Veća grupa mladića nam je polupala sta stakla na prozorima. Ne znam. Jednostavno ne znam šta i kako dalje”, kaže Ibrahimi koji je za vrijeme boravka u Beogradu radio na mnogim različitim projektima u borbi za ljudska prava i protiv nasilja nad ženama. Glumio je i u nekoliko pozorišnih predstava. Ibrahimiju je želja da taj rad nastavi i u Njemačkoj. Međutim, neriješen status, njemački jezik koji ne govori, ali prije svega nedostatak finansijskih sredstava su u vrhu spiska razloga zbog kojih to ne može nastaviti.

Žrtve lažnih obećanja

Ibrahimi u zajedničkoj kuhinji

Ibrahimi u zajedničkoj kuhinji

Kosovari u Njemačku uglavnom dolaze ilegalno. Na osnovu dogovora koji je postignut pod pritiskom EU, Kosovari na granici sa Srbijom dobiju privremeni dokument na osnovu kojeg imaju pravo na boravak u Srbiji u trajanju od sedam dana. Za to vrijeme se na razne načine uglavnom prebacuju do Mađarske gdje granicu prijelaze ilegalno. Ulaskom u Mađarsku su ušli u šengenski prostor gdje im granični prelazi do Njemačke više ne predstavljaju problem. “Nema šta da vam krijem. I mi smo u Njemačku došli preko šuma”, kaže Haki Ibrahimi ne navodeći više detalja bojeći se da će to pogoršati njegov status u Njemačkoj. Za njega i njegovu porodicu je Njemačka posljednja nada. Svjestan je da Savezni zavod za migraciju i izbjeglice sada svaki zahtjev građana Kosova razmatra najviše dvije sedmice. Zahtjevi Kosovara se od sada obrađuju brzo kao što se to čini sa zahtjevima građana Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije, zemalja koje su početkom oktobra prošle godine proglašene sigurnim zemljama.

Kosovari u svojoj domivini ne vide šansu za budućnost. Prosjećna penzija je 65 eura, dok je minimalni lični dohodak 170 eura. Zvanično je nezaposleno 45 posto stanovnika Kosova. Nezvanično je broj nezaposlenih daleko veći jer veliki broj nezaposlenih uopšte nije prijavljen na biro za zapošljavanje. Izbjeglice sa Kosova koje budu prisilno vraćene, kako prenose njemački mediji, kažu da će ponovo pokušati doći u Njemačku i potražiti azil. Svoje kofere sa suprugom i djetetom već pakuje i stariji Hakijev sin. “Dolaze ovdje u Sankt Augustin. Tada će nas u ovih 20 metara kvadratnih biti sedmoro. Ono što znam je da će nam biti tijesno i da nam je budućnost u Njemačkoj neizvjesna”.

Preporuka redakcije