1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

'Gradovi opsjednuti pozorištem'

Kako na ovaj Svjetski dan pozorišta učiniti nešto da vratimo pozorište publici a publiku pozorištu? Organizivanim 'odvođenjem' ili edukacijom ili i jednim i drugim na daske koje ponekad 'tezgu znače'.

Nekada su vlastodršci, kada nisu znali kako da se izbore s onima koji sa 'dasaka koje život znače' upućuju kritike, te iste protjerivali van grada kako bi zaštitili sopstvenu udobnost. Borba za opstanak pozorišta i pozorišnih radnika u savremenom svijetu zavisi od sredstava koja dobijaju što od države, što od prodatih ulaznica, što do sponzora... A te slavine se ili često zatvraju ili jednostavno presuše. Nekad zbog nedostatka novca, nekad jer se time treba poslati politička poruka, a nekad jer i sama pozorišta ne vrijede pa sama sebi, a za sobom, zatvore vrata. No, jedna vlada se ogleda u tome koliko ulaže u kulturna dobra svoje zemlje. A možda je problem i edukacija.

Bosnien und Herzegowina Hazim Begagic Direktor des Bosnischen Nationaltheaters

Hazim Begagić

U bivšoj Jugoslaviji su djeca sa desetak godina organizovano odvođena u pozorišta. Smijali se čuvenoj Femi i njenom 'komi fo', Ministarki i njenom istom ali ipak drugačijem 'komi fo', 'uobraženom iliti umišljenom bosleniku' i tako redom. „Socijalističke vlasti su, kasnije će se pokazati vrlo mudrom i promišljenom kulturnom politikom, tokom 1949. i 1950. godine u svega nekoliko mjeseci osnovale narodna pozorišta u onim centrima za koje se pretpostavljalo da će se tokom godina razviti u istinske emisione kulturne centre, što se kasnije i desilo. Tako su osnovana narodna pozorišta u Mostaru, Tuzli i Zenici“, kazao je jednom prilikom Hazim Begagić direktor Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) u Zenici.

Publika nije nepromjenljiva kategorija

Proteste in Bosnien und Herzegowina 2014 Oliver Jovic

Oliver Jović

No, neki mlađi teatarski radnici smatraju da razlog zašto nema publike u pozorištima leži upravo u tom vremenu socijalizma. „Ljudi su u pozorište išli praktično prisilno bez ikakvog predznanja i edukacije o teatru. Danas teško da koga možete natjerati, a došao je taj momenat da publike nema. Do toga smo došli jer nemamo nikakvu edukaciju“, kaže Oliver Jović, pozorišni producent iz Travnika za DW. Danas, kaže Jović, jedino BNP radi na edukaciji djece i mladih. „Oni imaju program otvorenih vrata, gdje svi imaju priliku da vide kako sve funkcioniše iznutra. Tako da su mladi već u srednjoj školi edukovana publika koja zna mnogo o tome šta gleda.“

Hazim Begagić kaže da se 'teško može govoriti publici, ili bolje rečeno publikama, kao o nekoj stalnoj i nepromjenjivoj kategoriji'. „Razvoj publike je delikatan, odgovoran i stalni, dugoročni posao. Svakodnevno možete i dobiti ali i vrlo lako izgubiti nekog posjetioca, kako vašim programom, tako i ukupnim odnosom i uslugom koju im pružate“, smatra Begagić.

Posljedica nedostatka edukacije publike su 'tezge i estradizacija teatra', a to je jako opasno, smatra Oliver Jović. „Stvaramo publiku koja živi na estradnim a ne na umjetničkim vrijednostima.”

Kada se pak pomene estradizacija pozorišta docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a i kolumnista DW-a, Nenad Veličković je jednu svoju cijelu kolumnu posvetio načinu na koji su postavljeni komadi Hamlet u smrduši donjoj i Balkanski špijun na

'daske koje tezgu znače'

: „Pošto je sarajevska pozorišna publika (barem tako vjeruju u Narodnom pozorištu) odgojena na sapunicama i pošto ne bi dala 10 ili 15 maraka da je neko maltretira pitanjem o tome ko njoj pere mozak i čime joj ga polira, Kovačevićev Balkanski špijun, a isto tako i Brešanov Hamlet, morali su biti prevedeni na jezik mahale“, pisao je Veličković u jednoj svojoj kolumni.

Nenad Velickovic Buch Sarajevo

Nenad Veličković

On u razgovoru za DW dodaje da se 'pozorištem obrazovanje danas ne bavi ozbiljno, i da zato ozbiljne publike nema dovoljno‘. „Generacije negledalaca odrastaju bez ikakvog pojma o tome čemu pozorište uopšte služi, ko ga i zašto plaća, šta se u njemu dešava a šta se, da parafraziram Brehta, NE dešava“, ističe Veličković.

Odbrana publike

No, nedavno se stalo u odbranu publike u Sarajevu. Tako se dokazivalo kako naprimjer Sarajevo ima 'prosvijećenu teatarsku publiku'. Jer, Sarajevska zima usred januara nije bila spremna za 'Velikog Getsbija', kao možda ni grtalice za snijeg istog tog januara jer ih zima u tom mjesecu iznenadi. Navodno je publika zbog erotskih scena napuštala dvoranu. Možda su čekali baš onu Sterijinu Femu s početka priče ili Molijerovog 'bolesnika' umotanog u ćebad, a ne one koje bi, da su u srednjem vijeku, vlastelini tjerali van grada. A možda su to bili upravo potomci onih 'odvođenih' u pozorište. Ne zna se. No, neko je ipak ostao na barikadama 'prosvijećene publike' gladne kulture u zemlji u kojoj se za kulturu, koja je, kako su nedavno u svom protestu 'Kultura 2020' naveli kulturni poslenici 'potreba a ne luksuz', izdvaja malo.

Volkstheater Sarajevo

Narodno pozorište Sarajevo

“Oni koji danas u BiH odlučuju o raspodjeli budžeta, kulturu posmatraju ne samo kao trošak. Oni je tretiraju kao radioaktivni otpad”, kazao je jednom prilikom za DW sarajevski dramski pisac i univerzitetski profesor Almir Bašović. Ističe da su u BiH problem 'mali šverceri' koji trguju svim i svačim, a koji se prave da se bave kulturom.

Šta bi danas rekao pokojni Josip Lešić, univerzitetski profesor, pozorišni i filmski reditelj zaljubljenik u svoj posao koji je nekada pisao djela i ovakvog naslova - 'Grad opsjednut pozorištem'...

Almir Basovic

Almir Bašović:

Tanja iz Mostara nije iz svijeta pozorišta, ali kaže da često ode da pogleda neku predstavu i da povede i svog starijeg sina – gimnazijalca. Karte su kaže smiješne, misli jeftine – čak od 5 KM-ova iliti PET maraka. A u tom istom Mostaru je prije koju godinu Narodno pozorište prestalo s radom. Sazvali su komemoraciju i nakon 60 godina zatvorili 'butigu'. A onda se pojavio 'spasitelj'. Tako su ga tada zvali. “Kada sam došao u tu tamu, na 'komemoraciju', rekao sam da se ne mogu pomiriti s tim da mi neko sugeriše da je ovo pozorište mrtvo", kazao je tada Šemsudin Gegić za Deutsche Welle, navodeći kako je nekim ljudima i u Narodnom pozorištu odgovaralo mrtvo pozorište i da se za vlastiti “nerad i nered” isključivo okrivljuje politika. No, 'spasitelj' ode kako je i došao. Sindikat Narodnog pozorišta u Mostaru prošle godine je Gegića natjerao da podnese ostavku. A onda dolazi pitanje kao iz nekadašnje kampanje za 'Džirlo djevojke' – Šta li če dalje biti?!

Možda su pak oni vlastelini s početka priče uveliko na vlasti i možda su odavno sve izbacili iz grada, pa i sam grad, ali mučeni narod kao i mučeni Truman u filmu Trumanov šou živi u imaginaciji i ne shvata. Ne shvata da je on sam predstava za nekog tamo. Možda zbog loše edukacije. Ali, sad će komedijanti na 'Mostarskoj liski' probati da začine sve. I njih su doduše lani protjerali iz grada, ali se ove godine vraćaju. A možda je potrebno i 'Psovanje publike' da bi se stvari dovele u red.

Preporuka redakcije