1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Grad na rijeci zdravlja

U Prijedoru, dok izlazim iz voza kiša i izmaglica. Utrkuju se koja će prije da sakrije nebo. Negdje i nekad sam pročitala da je utorak najbolji dan za otpočinjanje putovanja, ali ovog utorka sve se urotilo protiv mene...

Glavna ulica u Prijedoru

Ulica "Skockana"

Da samo znate kako vrijeme u vozu brzo prolazi kad imate zanimljivo društvo. Čini mi se, za treptaj oka, 'proletješe' Podlugovi, Visoko, Kakanj... Sjedim do prozora, a preko puta mene je crvenokosa, mlada žena, koju odnekud poznajem. Znate onaj osjećaj, kad u glavi počnete da vrtite film sa imenima i likovima, a nikako ne možete da se sjetite gdje ste vidjeli neko lice. Na televiziji? U pozorištu ili na filmu? 'Jesmo li išli zajedno u osnovnu školu?' pitate se. Ne pamtim imena, jer to opterećuje. Ali, memorisanog lika se mogu sjetiti i nakon više godina. Primjećujem da čita nešto što može biti samo tekst za scensko izvođenje. Dijalozi su jasno naznačeni.

„Izvinite, jesam li vas mogla vidjeti ovih dana na televiziji?“ pitam. A šta bih drugo? Užasno je to kako novinari ponekad ne mogu suspregnuti svoju urođenu radoznalost. Mlada žena se smije:„Jeste, mogli ste me vidjeti na televiziji. Ja sam Lajla Kaikčija, rediteljica...“ „Ma, bravo! Ovih dana ste imali premijeru 'Kaligule' Albera Kamija u Narodnom pozorištu u Sarajevu,“ kažem. „Da, da, vidjela sam vas na televiziji u 'Dnevniku', u izvještaju sa konferencije za štampu, povodom premijere.“Nažalost, nisam gledala predstavu, jer u vozovima još se ne igraju pozorišni komadi, ali znam da je ova scenska postavka u gradu na Miljacki snažno odjeknula. „Jeste li zadovoljni?“ pitam mladu rediteljku. „Pa, jesam,“ kaže Lajla. „Ali znate, mi uopšte nemamo pozorišnu kritiku, tako da mi nedostaje taj ugao gledanja, ali reakcijom publike sam više nego zadovoljna.“ Priča zatim Lajla, kako je glumac koji nosi glavnu ulogu, Ermin Bravo, iako već etabliran u svojoj generaciji, za nju bio nešto najbolje što se 'moglo dogoditi' ovoj pozorišnoj predstavi.

Inače, kao rediteljica, Lajla je zaposlena u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, a režija „Kaligule“, bila je njeno gostovanje na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Razmjenjujemo vizit-kartice zbog nekog budućeg intervjua i pozdravljamo se, jer, bliži se Zenica.

Nek se zatresu gaće svim buregdžijama, ćevabdžijama…

I dok smo nas dvije razgovarale, onako čisto ženski, ali vrlo konstruktivno, iz ugla kupea posmatrale su nas radoznale oči jednog sarajevskog studenta. Smiješio se i povremeno klimao glavom sa odobravanjem, naš saputnik Irfan Ramić, iz sela Makljenovac kod Doboja. Njegova mala porodica, koja uključuje još majku i oca, bila je među prvih sto porodica koje su se 1996. godine, prijavile za povratak u selo Makljenovac, prvo povratničko naselje u Republici Srpskoj, gdje je povratak stvarno i otpočeo. Irfan studira sanitarno inžinjerstvo i kada, ove godine u junu završi studij, biće sanitarni inspektor, strog i pravedan.

Irfan Ramić, student

Drž'te se buregdžije!

„Znaš šta, Irfane. Učini sve da se od straha zatresu gaće svim buregdžijama, aščijama, ćevabdžijama i ostalima koji nas truju,“ molim ga. Naravno, nabrajam mu odmah one, gdje nikada i niko od onih koje poznajem, nije imao trovanje stomaka. Svjestan je i šta se sve uvozi u BiH, kada je hrana u pitanju. „Kakvo mi uvozno smeće jedemo u ovoj zemlji, kod toliko prilika za prirodni uzgoj u domaćoj varijanti, ... e, to je pravi zločin prema ovom napaćenom narodu“, kaže. Obećao je Irfan. Držimo ga za riječ.

U Prijedoru, dok izlazim iz voza, kiša i izmaglica utrkuju se koja će prije da sakrije nebo. Negdje i nekada sam pročitala da je utorak najbolji dan za otpočinjanje putovanja, ali avaj, mnogo toga se ovog utorka urotilo protiv mene. Vrijeme, i taksista koji neće da uključi taksimetar. Onako, odoka, kaže mi cijenu vožnje. Prepiremo se neko vrijeme, ali on ne popušta. Eto, to je prvi moj utisak o ovom gradu. Poput svih jadnih Bosanaca i Hercegovaca, pristajem na ucjenu i shvatam: pljačkaće nas dok ne izumremo! Poslije, nema sitno da mi vrati kusur. Traži od mene da 'usitnim' novčanicu u obližnjoj trafici. „Malo sutra,“ kažem mu.

Centar Prijedora

Grad sa vizijom

Prijedor se prvi put pominje krajem 17. vijeka, za vrijeme tzv. Bečkog rata (1683-1699), u pismima grofa Adama Baćanija. Vjeruje se da njegovo ime potiče od riječi 'pridor' ili 'prodor'. Jer, kako predanje kaže, rijeka Sana je u jednom trenutku promijenila tok i 'pridrijela' ili 'prodrla' u polje nešto sjevernije. Taj teren je dobio ime Pridor ili Prodor. Načelnik opštine Prijedor, Marko Pavić, ima viziju: Grad Prijedor biće grad zaposlenih, mladih, naprednih i zadovoljnih stanovnika. Divno. Pitam ga kako misli da to ostvari.

„Najvažnije je da je narod shvatio da nema perspektive dok se ne ujedini, dok ne počne zajedno da donosi programe, zajedno živi i zajedno gradi budućnost. Naš program koji smo nazvali 'Prijedorčanin', podrazumijeva da nema podjele na domicilne i povratnike, nego da smo svi Prijedorčani koji su odlučili da žive ovdje i grade bolju budućnost,“ kaže načelnik Pavić i dodaje da su i u Prijedoru, veliki sistemi doživjeli istu sudbinu kao i oni u ostatku zemlje. Propali su „Celpak“, Rudnik željezne rude i „Mrakovica“. „Zato sada investiramo u industrijske zone, i stimulišemo preduzetništvo, mala i srednja preduzeća,“ kaže načelnik. Zaposlenih je 17.000, a nezaposlenih 11.500. Inače, grad ima 105.000 stanovnika koji žive u 49 mjesnih zajednica.

Načelnik opštine Marko Pavić

Samo da je malo više para.

„Da li je Prijedor još uvijek multietnički grad?“ pitam načelnika. „Nijedan grad u Republici Srpskoj nema toliko povratnika. Prije rata u gradu je živjelo 47.000 Bošnjaka, a vratilo se 25.000. Nismo imali mnogo Hrvata, samo oko 6 odsto. Bilo ih je 6.000, a sada ih je oko 1600. Dugo, već dugo, nema ekscesa na nacionalnoj osnovi. Mi želimo postići više od onoga što danas zovemo 'suživot',“ kaže načelnik opštine Prijedor. „Koliko imate zaposlenih u opštini koji nisu Srbi?“ pitam. „Oko dvadeset dvoje,“ kaže Pavić. I na kraju, pričam mu o Omarskoj i pitam ga kada će to mjesto dobiti obilježje kao mjesto stradanja Bošnjaka.

„Lično sam pokrenuo inicijativu kod ministarskog Savjeta i Parlamenta BiH da se donese zakon o obilježavanju memorijalnih centara u cijeloj zemlji. Sarajevo ne da ni da se stavi ploča na kasarnu 'Viktor Bubanj'. Nije dobro da se mi kao pojedinci iscrpljujemo na nečemu što treba da bude stvar sistemskih rješenja,“ kaže Marko Pavić i predlaže mi da vidim glavnu ulicu, koja je baš „skockana“ i počinje samo pedesetak metara od zgrade opštine. Pa, dobro. Hajde da vidimo kako načelnikova vizija izgleda na terenu. „Prijedor je lijep, samo da je malo više para. Nema posla ni 'za lijeka'. Male su te penzije, kako god da je rastegneš,“ kaže penzioner Mihajlo Lazić, a njegov sugrađanin Rajko Vasiljević dodaje: „Za mene je dobro. Imam slovenačku penziju, jer sam neko vrijeme radio kao rudar u Sloveniji. To je negdje, oko 800 KM. Kašika mi je pala u med, kako bi rekli ljudi, jer ovdje su penzije oko 200 KM, u prosjeku. Šta možeš s tim? Samo da ne umreš od gladi. Težak je život. Narod je žalostan. Nešto slično kao na groblju, nit' ko pjeva, nit' ko igra, nit' se ko smije i veseli, kao nekad što je bilo.“

Suočiti se sa našim vrijednostima

Župnik Marijan Stojanović, u prijedorskoj župi Sv. Josip kaže da sada u Prijedoru živi tek oko 220 katoličkih obitelji. Neki su se vratili samo da bi uzeli stanove i kuće. „Godišnje se obavi 20 do 30 sprovoda, a u zadnjih deset godina, krstio sam samo nekoliko djece koja su ovdje rođena. Mali dio Hrvata ima posao, posebno su mladi bez perspektive. Već pri kraju studija razmišljaju o odlasku u Hrvatsku, ili dalje. Ni Srbi nemaju neku perspektivu. Sve se svelo na neki sitni obrt, prodaju na buvljacima ili u malim prodavnicama koje požive neko vrijeme, a onda se zatvaraju,“ kaže velečasni Stojanović.

Idem u Donju Puharsku, kvart u kojem su nekada živjeli uglavnom Bošnjaci, a sada je prilično nacionalno izmiješan. Još uvijek su Bošnjaci većina. „Rođena sam u ovoj ulici prije sedamdeset godina“, kaže Džemila Jogić Huzeirović, medicinska sestra u penziji. „Živi se skromno, sa malo primanja i malo zaposlenih, sa puno staraca u svim domaćinstvima“, dodaje. Ona ima sina koji živi u Bihaću, poduzetnik je i pomaže joj da preživi uz penziju od 340 KM. Bila je u Njemačkoj četiri godine i 'okusila' šta znači tuđina. „Nijemcima treba samo dobra pidžama, papuče i krevet, da se nakon teškog rada ispruže i zaspu onako komirani. A mi, da radimo samo osam sati dnevno, imali bi ono što oni zarade za dvanaest sati“, kaže Džemila. Još uvijek pomaže starijim i nepokretnim osobama, dijeleći tako i dobro i zlo sa svojim sugrađanima. „Sad, za Vaskrs, dobila sam od komšije pravoslavca punu korpu obojenih jaja, a ja sam njima za Bajram odnijela tepsiju baklave. Juče sam nabrala zelene salate u mojoj bašti i odnijela im. Mogu vam reći da je suživot na zavidnom nivou“, kaže ova Prijedorčanka. U kulturno-umjetničkom društvu „Osman Džafić“ u Donjoj Puharskoj je 250 članova. „Imamo radionicu u kojoj žene rade ručne radove i tkaju ćilime, imamo ženski hor koji njeguje tradicionalnu muziku, i omladinsko udruženje koje se bavi problemima mladih. Među prvima sam se vratila i nisam se pokajala,“ kaže Džemila.

Iskrivljena slika u pogrešnom ogledalu

Mladi imam u Donjoj Puharskoj, Merzuk Hadžirušidović, ima zanimljivo razmišljanje o sudbini ljudi na Balkanu. „Neko nama na Balkanu, ne sada, ne danas, već proteklih sto godina, potura pogrešna ogledala u kojima se ogleda iskrivljena slika o nama samima. Mislim da smo mi mnogo bolji ljudi nego što neko hoće da kaže kakvi smo. I jako je žalosno da mi nismo u stanju da se suočimo sa našim vrijednostima,“ kaže imam. „Koje su to naše vrijednosti?“ pitam.

„Pogledajte, kad bi neko ovakvo sudstvo i ovakvu policiju 'instalirao' u Švajcarskoj, mislim da bi za manje od šest mjeseci izbio gadan građanski rat, a mi ovakav sistem već više od deset godina, dostojanstveno nosimo na plećima. Naša su djeca opterećena naslijeđem rata, nemaju ono što imaju druga djeca u Evropi, pa ipak ne ubijaju svoje školske drugove kao što se to događa u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Ne znamo prepoznati naše vrijednosti i ne znamo lijepo pričati drugima o sebi. I zbilja, svakome ko ovdje živi, trebalo bi dati medalju za hrabrost, snalažljivost i izdržljivost“, kaže imam Hadžirušidović. Povratak Bošnjaka u Prijedor bio je spontan. Od nekadašnjih 50.000, vratilo se oko 25.000 Bošnjaka. Najbrojnija bošnjačka dijaspora je u Švedskoj i Njemačkoj, i u gradovima Čikagu i Detroitu.

Čarolija na daskama

Reditelj Željko Kasap

Prolazim pored Narodnog pozorišta u Prijedoru. Oronula fasada zgrade šalje pogrešnu poruku, jer na sceni vri kao u košnici. U toku je proba glumačkog ansambla koji priprema Nušićevog „Narodnog poslanika“. Premijera će biti 12. maja, a riječ je o diplomskoj predstavi Željka Kasapa.

„Radimo već mjesec dana. Očekujem dobre reakcije publike i naravno, dobre ocjene profesora. Želim, zapravo, da se svi dobro zabavimo. Inače, naš ansambl je čvrsto vezan magijom pozorišta i osjećamo se kao jedna porodica,“ kaže Kasap. Veteranka u glumačkom ansamblu, Zlata Kogelnik, plijeni svojim zrelim šarmom i optimizmom. „Pretpostavljam da će biti mnogo smijeha. Mi igramo sve i svašta, a Prijedorčani vole svoje pozorište i svoje glumce. Teška su vremena i za kulturu, ali ja nekako mislim da će pozorište, ipak, opstati, jer riječ je o nekoj vrsti čarolije. Kriza u RS nije stigla, ona je ovdje odomaćena i mi smo navikli na nju,“ kaže Zlata.

Izložba akvarela i crteža

Vraćam se u glavnu ulicu Prijedora gdje je najviše šetača. Vojka i Mato Brkić, ona Srpkinja, a on Hrvat, simpatični penzioneri, stoje pored jednog mladog drveta u drvoredu i komentarišu zašto ono jedino nije izlistalo. U braku su preko 50 godina, i lijepo im je u njihovom gradu.

„Život se vratio, sve je bolje u našim međuljudskim odnosima, iako je standard opao,“ kaže Mato, a Vojka dodaje: „Najljepše je tamo gdje se čovjek rodio i odrastao i gdje ima prijatelje. Sve ostalo je tuđina. A nas dvoje smo operisani od nacija i nacionalnosti i imamo prijatelje među svim.“

Zatim mi pokazuju dijelove grada, rijeku Sanu, tržne centre, restoran „Pont“ i na kraju zajedno idemo u galeriju „96“, na izložbu akvarela i crteža Tihomira Ilijaševića. Vode me u svoj stan na kafu, a poslije, oboje me prate na željezničku stanicu. I na kraju, dugujem vam jednu legendu o rijeci Sani koja protiče kroz grad. Prema toj legendi, rimski legionari su, poslije bitke, prilikom prelaska kroz ovu rijeku zacjeljivali rane i vjeruje se da je ime nastalo od latinske riječi „sanus“, što znači zdravlje.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić