Govor na Gazimestanu početak krvavog kraja Jugoslavije

Deutsche Welle: Gospodine Vlasi, kako gledate danas na govor Slobodana Miloševića, prije 20 godina, povodom 600. godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu?

Azem Vlasi: Posljedice Miloševićeve politike i njegovog govora koji je tada najavio kasnije tregedije istražuju se i danas. U Srbiji se u suštini ni danas skoro ništa nije promijenilo u odnosu na Miloševićevu politiku prema narodima sa prostora bivše Jugoslavije, pogotovo prema Kosovu i Albancima. Promijenjene su samo okolnosti, pošto Srbija više nije u stanju da ratuje. Što se posljedica po ostale zemlje tiče, one su doživjele velika razaranja i zastoj, tako da sve one, osim Slovenije, i dalje čekaju da ispune neke uslove za integraciju u Evropu. Tadašnja politika Slobodana Miloševića bila je suluda. Ali, ta se politika ne može izjednačiti samo sa njegovim imenom. Milošević je bio samo vješti menadžer tadašnje naopake politike - politike koja je vodila do najvećih razaranja i ratnog huškanja nakon II Svjetskog rata.

Postoje razna mišljenja oko toga ko je i kada počeo. Koji su bili ciljevi te politike i ko stoji po Vašem mišljenju iza te, kako Vi kažete, "naopake" i "ratnohuškačke" politike?

Srbija je u to vrijeme imala ambicije da razori tadašnju Jugoslaviju, koja je po Ustavu iz 1974 godine, bila više konfederacija nego federacija, i da točak istorije vrati nazad. Htjela je da od Jugoslavije stvori takozvanu Veliku Srbiju i da povrati srpsku dominaciju, kao u vrijeme Rankovića. Iako su iz Evropske unije tada dolazili jaki signali da treba sačuvati Jugoslaviju i da treba ispuniti uslove za evropske integracije, Milošević i politika koja je njega kao lidera izbacila na površinu, željela je samo da se Srbija proširi i zauzima teritorije i da stvori takozvanu "Srboslaviju". Bilo je jasno da će takva politika da nas uvuče u rat. On je u Gazimestanu okupio i tadašnji jugoslovenski politički vrh, da proslavi nasilno oduzimanje autonomije Kosova, ali i da ih upozori da će biti rata, ukoliko se ne pokore njegovom diktatu.

Dakle Vi smatrate da je taj govor najavio početak krvavog raspada Jugoslavije koji je uslijedio početkom 90-ih?

Praktično da, pošto su svi ostali, izuzev Slovenaca, skoro ćutke prihvatili okupaciju Kosova i nasilno gaženje Ustava. Jugoslovenski Ustav je tada bio tako izbalansiran, da je skidanje bilo kog kamena iz njegovog temelja značilo i njegov raspad. Ustavni položaj Kosova i Vojvodine je bio važan kamen temeljac, što neki nisu shvatili. Mislili su da će Milošević time da se zadovolji i da neće nastaviti svoju suludu politiku. Pogriješili su što nisu shvatili na vrijeme. S druge strane Milošević je stvarno pomislio da može da ostvari svoje ciljeve koje je započeo okupacijom Kosova.

Rekli ste da je međunarodna zajednica htjela da sačuva i transformiše Jugoslaviju. Ipak čini se da Jugoslavija ne bi mogla biti sačuvana, čak i da nije bilo Miloševića, pošto su nacionalističke snage u drugim republikama bile toliko jake, da su htjele stvoriti svoje države?

Ne verujem da bi Jugoslavija mogla biti sačuvana u tadašnjem obliku. Jugoslavija je svakako morala da se transformiše, a možda i da se rasformira. Dogodila bi se možda radikalna transformacija, ali u okviru evropskih integracija, a ne na tako krvav način kao što se dogodilo. Politika Miloševića i njegovog režima nije prouzrokovala samo raspad Jugoslavije nego i velike tragedije. Bez Miloševića bi se govorilo o rasformiranju Jugoslavije, a ne o krvavom raspadu.

Autor: Bahri Cani

Odg. urednik: Svetozar Savić