Govor mržnje u bh. medijima

Kako se postkonfliktno društvo, kao što je bosanskohercegovačko, nosi sa ovom pošasti savremenog doba? U oktobru 2008. godine, Regulatorna agencija za komunikacije, na državnom nivou, izrekla je novčanu kaznu u iznosu od 30.000 KM nezavisnoj televiziji OBN zbog SMS poruka koje su objavljene tokom emisija „Mimohod“ i „Telering“, a koje su sadržavale govor mržnje. Iako RAK precizno i nedvosmisleno reguliše pitanje govora mržnje, u Bosni i Hercegovini i pored toga u medijima i nadležnim institucijama nedostaje jasna strategija za borbu protiv ovog problema.

Dakle, šta je govor mržnje, kako ga prepoznati i spriječiti? Ko su najčešće žrtve i gdje se tačno završava sloboda govora, a počinje govor mržnje i ko i na koji način treba povući tu granicu? Odgovore na ova pitanja potražili su učesnici javne debate koja je održana u sarajevskom Medacentru.

Sveprisutne predrasude

Svetlana Đurković, predsjednica Udruge Queer, koja se bavi zaštitom LGBTTQ zajednice i proučavanjem nacionalnog, rodnog i spolnog identiteta, na primjeru Queer festivala u Sarajevu, pokušala je da objasni kako tolerisanje govora mržnje može dovesti do fizičkog nasilja i zločina nad pripadnicima određenih grupa.

„Naše prvo iskustvo kao udruženja je bila borba na prevazilaženju razlika među spolnim manjinama i to u vrijeme kada se mediji nisu značajnije bavili tim temama i kada javnost još nije imala izgrađene stavove o različito orjentisanim spolnim manjinama. Naša djelatnost obilježena je samo jednim pozitivnim člankom u ovdašnjim medijima i zapravo smo bili 'nevidljivi', ali čim smo postali malo više 'vidljivi' u svojoj djelatnosti, to je za posljedicu imalo i pozitivne reakcije, ali i govor mržnje. Pravili smo neke medijske analize i došli do saznanja da nije sporan samo govor mržnje, nego i neznanje, pogrešno korištenje rodnog jezika, ali i korištenje naslova u člancima koji nisu imali puno veze sa tekstom,“ rekla je Svetlana Đurković.

To je onda rezultiralo govorom mržnje na ulici. „Vidjeli smo na prozorima, ispisane poruke flomasterima i to smo fotografisali. Sadržaj tih poruka je bio nedvosmislen: treba ubiti gay osobe, AIDS=PEDER itd. Onda smo u septembru organizovali Queer festival u Sarajevu i šta smo dobili? Deset povrijeđenih osoba. Da poentiram, ako imate u medijima govor mržnje, samo je pitanje vremena kada će se on naći u javnom prostoru i uzeti svoje žrtve,“ rekla je Svetlana Đurković.

Internet pogodan za širenje jezika mržnje

Nermin Dervišbegović, urednik web-portala radiosarajevo.ba govorio je o mržnji u jeziku Interneta, koji se kao novi medij još uvijek bori sa dobrim i lošim stranama raširene demokratičnosti, podsjetivši da ovaj medij koristi već milijarda i po ljudi u svijetu. „Mogućnost širenja govora mržnje na Internetu je ogromna, ali uprkos naporima organizacije koja se bori protiv toga, kao i vlada nekih zemalja, ništa ili vrlo malo toga je urađeno na sprječavanju govora mržnje, bilo da se radi o udarima na Njujork i Vašington 2001. godine, ili da je riječ o svjetskoj krizi, ili Bliskom istoku. Još uvijek nema efikasnog sredstva protiv govora mržnje na Internetu,“ rekao je Dervišbegović.

Ta se situacija reflektuje i na stanje u BiH i cijeloj postkonfliktnoj regiji. Urednik popularnog web portala je rekao da su domaći portali i oni u regiji, često puni poruka koje nose nacionalizam, ksenofobiju, netrpeljivost, pa na kraju i otvoreni rasizam i poziv na linč određenih osoba.

„Imali smo još jedan problem nakon Queer festivala, zbog kojeg se BiH našla u svjetskim medijima, a to je slučaj grupe 'Nož, žica, Srebrenica' na Facebooku. Slučaj ove grupe je više izuzetak nego pravilo da se govor mržnje na Internetu može spriječiti. Naime, ta grupe je zatvorena, nakon što je reagovalo 40.000 ljudi da se zatvori. Danas, pripremajući se za ovaj razgovor, pronašao sam desetak grupa koje se zovu 'Radovan Karadžić', 'Ratko Mladić', 'Ustaše', 'Četnici', a da ne govorimo da na YouTube-u ima na stotine klipova koji pozivaju na obračun sa Srbima, ili četnicima, balijama, Ciganima ili pederima,“ rekao je Dervišbegović.

Treba li štititi „sirote male hrčke“?

Dunja Mijatović, direktorica Sektora za emitovanje, regulatorne agencije za komunikacije, istakla je da je govor mržnje veoma teško definisati zbog čega se može lako skliznuti u cenzuru slobode misli i govora i da je to tema koja u cijelom svijetu izaziva različita tumačenja i kontroverze. „Tema je od ogromnog značaja ne samo za naše društvo, nego i za čitav svijet. Govoriti za nešto da je govor mržnje tako olako, kao što se dešava u posljednje vrijeme, mislim da je potpuno pogrešno. Ono što nas u RAK-u zabrinjava je ultimativno traženje od Agencije da kazni, sankcioniše, zabrani ili ukine određene medije u BiH. Ono što ja pitam je ovo: Ko su ljudi koji ocjenjuju šta je govor mržnje, a šta iznošenje vlastitog stava ili mišljenja?“

Tipičan primjer govora mržnje je ono što se desilo sa Queer festivalom u Sarajevu, kaže Dunja Mijatović, ali istovremeno napominje da u posljednje vrijeme neki intelektualci tvrde da je govor mržnje reći nekome da je kriminalac, ublehaš, ili krava. „To nije govor mržnje, nego uvredljiv i neprimjeren govor. Da li postajemo društvo koje je toliko osjetljivo na neke termine koji su prije svega jezik ulice, a ne govor mržnje,“ rekla je Dunja Mijatović. Ona smatra da nijedna odluka RAK-a od 1998. godine nije bila usmjerena na zaštitu 'sirotih malih hrčaka', kako je nazvala bh. političare i javne ličnosti u BiH. „To nije naša uloga,“ rekla je Mijatovićeva.