Gorki okus hrane s "državljanstvom"

Službena zaštita izvornosti neke prehrambene namirnice na europsko-unijskom tržištu već godinama predstavlja spornu proceduru između raznih zemalja Staroga kontinenta. Što se tiče Hrvatske, najčešće je riječ o nesporazumima sa Slovenijom. Dosad su tako predmetom političkih razmirica u tom kontekstu, na relaciji Zagreb-Ljubljana, bili podravski kiseli kupus i istarsko vino teran, te kranjske kobasice i kulen. Odnedavno je to i zlevanka, vrsta jednostavne pite koja se podjednako domaćom smatra u hrvatskom Međimurju i slovenskom Prekmurju.

Oznaka autohtonosti u nacionalnim okvirima postaje tako i kulturološkom temom s povijesnim implikacijama. No, u pozadini stoji očito nastojanje za osiguravanje lakšeg profita uz prepoznatljivo brendiranje određenih popularnijih proizvoda. Niz je primjera, međutim, koji takvu praksu pod ravnanjem Bruxellesa otkrivaju kao krajnje apsurdnu u realnoj svakodnevici. Hrvatska ima već nekoliko registriranih vrsta pršuta, a dva od njih nose nazive „drniški" i – „dalmatinski". Pri čemu, naravno, sam Drniš i dalje ostaje u Dalmaciji.

Danas je gospodarstvo tek - marketing

Krene li se korak dalje, primjećuje se da značajnu ulogu u prisvajanju takvih proizvoda igra svojevrsna politička hijerarhija. Slovenija, primjerice, certificirala je ajvar kao svoje izvorno jelo, a uvelike zahvaljujući samo tome što npr. Makedonija još nije primljena u članstvo EU-a. „Nije tajna, za sve takve nonsense možemo zahvaliti situaciji da se ono što danas zovemo gospodarstvo zapravo najprije tiče marketinga, procesa stvaranja marke. Tehničke i kvalitativne razlike među, recimo, automobilima su sve manje, pa je tek marka ono što se tu prodaje i kupuje", rekao nam je ekonomist Guste Santini.  

Ovaj nezavisni analitičar mišljenja je da se zato tradicija hrane u ovom slučaju na umjetan način gradi u specifičnom polju kulture, kao forsirano spekulativnom području, namjesto u proizvodnji koja nedostaje. „Tako se i neiskusni proizvođač može pozvati na svoj 'izvorni slavonski kulen', a ukoliko neka država za ajvar nema ni komponente niti povijesnu tradiciju, dovoljno je da uspješno dograbi marku", nastavlja on. Riječ je u ovom slučaju o malim količinama i zaštiti koja manjim zemljama ponekad zaista može poslužiti kao obrana pred ponudom velikih korporacija. 

„I dok velike korporacije žele odbaciti oznaku nacionalnog te postati transnacionalne, jer tako lakše ostvaruju profit, mali posežu za nacionalizacijom marke. Mali se zatim vesele tome na razini folklora, a rijetko na razini ozbiljne proizvodnje u okviru kontinenta. Kao što se Zagrebačka banka i dalje zove tako, iako više nema puno veze s Hrvatskom u pogledu odluka i plasmana profita", zaključuje Santini, dodajući kako spomenuto veselje često uslijed nacionalizacije prelazi u međunacionalno neugodno te iscrpljujuće sporenje.

Širenje imperijalizma

Sociolog politike Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da ovo pitanje otvara znatno širu problematiku nepriličnog odnosa EU-a prema proizvodnji i potrošnji. „Prvo, očito je da je u prednosti onaj tko je prije ušao u EU, a bez ozbiljne analize gastronomsko-kulturnih fenomena. Tako se događa monopolizacija članstva u nekoj regiji bez ulaska u meritum predmeta", drži Bagić. On će se pritom složiti i s tezom da je posrijedi neka vrsta širenja imperijalističkog odnosa iz centra kontinentalne asocijacije prema periferiji.

„I drugo", kaže ovaj sociolog za DW, „inzistiranje na zaštiti nacionalnosti u gastronomiji gradi ideju unikatnosti tradicije tamo gdje je ona najmanje održiva. Jer, hrana bi bila najveći kontraargument za jedinstvenost nacionalnosti neke kulture. Često se kod prehrambenih brendova radi o nijansama koje se proglašavaju za supstancijalne razlike, a u interesu kapitala. U tim stvarima su granice kompleksnije od onih koje odvajaju nacionalne države". Po njegovu mišljenju, i same će novodobne velike migracije prema Europi dokazati upravo tu istinu.