1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Godišnjica odlaska "zlatnog dječaka" jugoslavenske košarke

Dražen Petrović i Vlade Divac su legende jugoslavenske košarke. Bili su prijatelji – sve dok nije počeo rat. Razgovarati su trebali tek "kada sve prođe". No, Dražen je poginuo na današnji dan, 7. 6. 1993. godine.

„Ova momčad, ovi zlatni momci – njihova se igra kosi sa svim zakonima fizike. S ovom generacijom možemo sve pobijediti“, jugoslavenski sportski komentator doslovno nije znao kamo sa svim svojim emocijama. Objektivnoj analizi i kritičnom promatranju više nije bilo mjesta. Igra je bila prenapeta. Bilo je to 25. lipnja 1989. godine. U finalu Europskog košarkaškog prvenstva igrala je ekipa Jugoslavije protiv Grčke.

Reprezentacija Jugoslavije nakon pobjede u finalu EP-a 1989. godine

Reprezentacija Jugoslavije nakon pobjede u finalu EP-a 1989. godine

Pritisak na reprezentaciju Jugoslavije bio je izuzetno jak, kao i očekivanja. Dvorana se tresla, masa je skandirala:“Jugoslavija! Jugoslavija!“. U utakmici u Zagrebu, gledatelji su očekivali pobjedu. A momci ih nisu razočarali. Poveli su već u prvim minutama utakmice. Dražen Petrović i Vlade Divac, obojica u najboljoj formi, ohrabreni povicima iz dvorane, krenuli su ka pobjedi, prema osvajanju zlatne medalje. Njih su dvojca bili i ostali legende jugoslavenske košarke – Hrvat i Srbin – njihov zajednički put započeli su prijateljstvom.

Kada nacionalnost još nije igrala nikakvu ulogu

Vlade Divac danas

Vlade Divac danas

Gotovo jednu četvrtinu stoljeća kasnije, Vlade Divac sjedi u jednom beogradskom kafiću i promatra izbljedjelu sliku. „To je naša zajednička fotografija, snimljena nakon utakmice. To je bila naša momčad; sastavljena od Srba, Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka“, kaže Divac. Ekipa Jugoslavije uvjerljivo je pobjedila protiv Grčke – 98:77, i time osvojila četvrtu po redu medalju ove zemlje na europskim prvenstvima. Tada razlike u nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti u sportu nisu igrale nikakvu ulogu.

Vlade Divac i Dražen Petrović – njihova strast bila je košarka, njihov život – natjecanje – a cilj – pobjeda. „Njih su dvojca bili nerazdvojni prijatelji. Sport ih je spojio, s njime su zajedno odrastali. To je uopće bila jedna izuzetna generacija, s mnogo talentiranih sportaša i velikih prijatelja“, kaže njihov dugogodišnji trener Dušan Ivković. S mnogo sjete se prisjeća proslave nakon pobjede u finalu: „Tu je bilo mnogo emocija. Publika nas je voljela i nitko nije pitao koje su nacionalnosti igrači. To je bilo svejedno. Mi smo bili sportaši“.

Zlatna vremena u NBA ligi

Vlade i Dražen kada su još bili prijatelji

Vlade i Dražen kada su još bili prijatelji

Tada je bilo svejedno odakle su, tko su – igrali su za Jugoslaviju, za sebe. To je bilo njihovo vrijeme, doba koje nije poznavalo granice. Koncem 80-tih godina Vlade je otišao u SAD, u klub Lakers u Los Angeles, njegov prijatelj Dražen u Portland, u klub Blazers. Njihov san da zaigraju u američkoj profesionalnoj ligi NBA postao je stvarnost. „NBA je bio rezultat napornog rada. Sve što je postigao, Dražen je sam zaradio. On je bio naš veliki uzor u svemu, pogotovo što se tiče njegovog radnog morala. On je bio jedan od najboljih u gađanju „trica“, kako u Americi tako i u Europi. Sve do danas je on jedan od najboljih“, kaže Divac o svom bivšem prijatelju i velikom košarkašu.

Njih su se dvojca uvijek radovala i pobjedama onog drugog, pomagali su jedan drugome i kada su se događali porazi. To je bilo doista posebno vrijeme ove dvojce igrača s Balkana. Prijateljstvo im je pružalo podršku u vremenu kada su bili daleko od kuće i istodobno pružalo osjećaj doma i domovine. No, u to vrijeme, njihova zajednička domovina počela se tresti. Nešto kasnije, još i više od toga – sukobi su prerasli u pravi krvavi rat. Nedugo potom – njihova domovina kao takva - u potpunosti je nestala.

Teško iskušenje za prijateljstvo

Biserka Petrović, Draženova majka

Biserka Petrović, Draženova majka

„Dražen i Vlade su u početku njihovog NBA razdoblja bili u stalnom kontaktu. No, onda je počeo rat u Jugoslaviji i on je uništio njihovo prijateljstvo. Više si nisu bili tako bliski, samo su se pozdravljali i više nisu razgovarali. Tako je slomljena njihova veza, kao što se slomilo i sve drugo. To nije bila niti Draženova niti Vladina greška ili krivnja“, kaže Draženova majka Biserka Petrović.

Vijesti koje su stizale iz daleke domovine u SAD, zauvijek su razdvojile ovu dvojcu igrača i njihove životne puteve. „Početkom devedesetih godina kada su na Balkanu vladali nacionalni sukobi i netrpeljivosti, oni su zarazili i nas. U to vrijeme se svatko morao identificirati s nekom nacionalnošću“, prisjeća se Vlade Divac danas dok u rukama čvrsto drži požutjelu fotografiju.

Pobjeda na Svjetskom prvenstvu

Dušan Ivković

Dušan Ivković

Samo godinu dana kasnije se već pokazalo što politika može učiniti i sportašima. 19. kolovoza 1990. godine – reprezentacija Jugoslavije igra u finalu Svjetskog košarkaškog prvenstva protiv i ekipe SSSR-a. Jugoslavija vodi, u petoj minuti rezultat je 18:9. No, treneru Dušanu Ivkoviću ovo vodstvo nije dovoljno. Žustro gestikulira, momčad treba igrati još brže, dinamičnije…Niti ovoga puta ga njegovi momci nisu razočarali. Povećali su prednost i na kraju ponovno uvjerljivo pobjedili. Euforija je velika, no jedan incident bacio je sjenu na veselje.

Na parket, na igralište se sa tribina spustio jedan gledatelj a u rukama je držao hrvatsku zastavu. „Ja sam ga ljubazno zamolio da ju pospremi. Na koncu, mi smo igrali za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku, Srbiju ili Bosnu. Odgovorio mi je da je jugoslavenska zastava smeće. Razljutio sam se, istrgnuo sam mu zastavu iz ruke i rekao mu da ode“, priča Vlada Divac. Ovaj je događaj pokazao da politička situacija u zemlji polako prelazi i na sportska igrališta i počinje njima dominirati.

Nekadašnji prijatelji – sada protivnici

Kako kaže trener Ivković, njegova ekipa se dugo borila protiv toga da je politika razdvoji. „Tijekom Europskog prvenstva u Italiji, 1991. godine, Slovenija je proglasila neovisnost. Jedan slovenski igrač dobio je tada pismo u kojem je stajalo da ukoliko i dalje bude igrao pod jugoslavenskom zastavom da će biti proglašen izdajnikom Slovenije“, priča trener i dodaje kako je tada odlučio da ga ostavi na klupi. „Nešto kasnije nije bilo sasvim jasno smijemo li mi kao reprezentacija Jugoslavije uopće igrati do kraja Prvenstva. No, međunarodna zajednica nam je to ipak dozvolila. To je bila i naša želja“, kaže Ivković.

Dražen u dresu New Jersey Netsa, 1992. godine

Dražen u dresu New Jersey Netsa, 1992. godine

Ekipa Jugoslavije odnijela je pobjedu i na ovom natjecanju, u Italiji – bilo je to posljednji put u povijesti jugoslavenske košarke. No, na proslavu pobjede, tada nitko nije pomišljao. „Kada smo pobjedili u finalu, morali smo se, kako to običaj nalaže, popesti na pobjedničko prijestolje i podići jugoslavensku zastavu. No, većina igrača se povukla, oni to nisu željeli. Tada sam shvatio što se dogodilo. Svima je bilo jasno. To je bio – kraj“, kaže Vlade Divac.

"Pričat ćemo kad sve prođe“

Vlade se nakon završetka svoje NBA karijere vratio. Ali ne u Jugoslaviju od nekoć već u novu domovinu – novu Srbiju. U međuvremenu više ne misli toliko na prošlost. Nekoć je dugo tražio odgovore na pitanja vezana za slom prijateljstva – bez uspjeha. Njegov prijatelj Dražen blokirao je svaki razgovor. „Kada su sukobi počeli, svatko je na svoj način pokušao pronaći objašnjenje. Ja sam znao što se događa u Srbiji, ali želio sam od drugih čuti što se događa u Hrvatskoj. No, Dražen kao ni drugi hrvatski igrači u NBA ligi nisu željeli o tome pričati. Uvijek su rekli da ćemo razgovarati kad sve prođe, ali ne sada“, kaže Vlade.

Politika je ipak bila jača od sporta. Dražen i Vlade zauvijek će ostati razdvojeni. Nikada nisu otvoreno popričali jedan s drugim. Sudbina je tako odlučila – 7. lipnja 1993. godine, Dražen Petrović je smrtno stradao u prometnoj nesreći u Njemačkoj.

Autorke: Rayna Breuer/Željka Telišman

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić

Preporuka redakcije