Godišnjica velike koalicije i Angele Merkel

Koalicija nije brak iz ljubavi, već iz računa. Ova dobro poznata istina važi naravno i za savez, koji su sklopili njemački demohrišćani i socijaldemokrati. Nakon izbora 2005-te bile su moguće i druge koalicije ali je realna bila samo ova, SPD-a i CDU-a/CSU-a, koja je sada na vlasti. Tako je nakon 36 godina ponovo došlo do koalicije dvije velike njemačke partije, koje su inače uvijek bile u opoziciji.

Sa dvotrećinskom većinom u donjem domu parlamenta Bundestagu i velikom većinom u gornjem domu Bundesratu vladajuća koalicija dala je prostora za nadu, jer se pretpostavljalo da bi se sada zajednički mogli riješiti problemi, koje je do sada blokirala jedna ili druga strana. To se medjutim nije desilo. Smanjenje broja nezaposlenih posljedica je privrednog rasta i ne može se pripisati politici, koju je vodila prethodna crveno-zelena vlada sastavljena od socijaldemokrata i zelenih. Reforma zdravstva, o kojoj se tako mnogo govori, neće biti sprovedena na taj način da će se cijeli sistem promijeniti. Konsolidacija budžeta nema puno veze sa umjetnošću upravljanja i spretnošću nove vlade već je posljedica pozitivnog privrednog trenda.

Sve to na neki način ukazuje na osnovni problem, s kojim se suočava kancelarka Angela Merkel i njena koalicija. Oni se stalno moraju konfrontirati sa udarcima moćnih pokrajinskih premijera, koji su itekako svjesni da imaju velike ovlasti. To kancelarki ne samo što otežava posao već je primorava da razvija svoje pregovaračke sposobnosti kao i umjetnost ubjedjivanja. Ali to je, bez daljnjeg, najvažniji kvalitet predsjednice vlade koalicije dvije velike stranke u Njemačkoj. S obzirom da se radi o dva partnera, odnosno stranke skoro iste veličine i uticaja, onda je ustavno-pravna nadredjenost kancelarke prema ministrima iz SPD-a samo prisutna samo u teoriji.

Pri svoj nominalnoj jačini vlade, ne može a da se ne zamijeti, da ona nema istinski centar moći. Sa kancelarkom Merkel na čelu vlade je samo osoba, koja predsjedava jednom od tri stranke, koje su u koaliciji , CDU-om. Drugim dvjema strankama CSU-u i SPD-u to daje mogućnost , da se po potrebi, distanciraju od vlade, što manje koristi šef socijaldemokrata Kurt Beck, nego šef CDU-u sestrinskih bavarskih demohrišćana Edmnund Stoiber. A pored Stoibera je i 11 što CDU što CSU premijera saveznih zemalja, koji zastupaju različite koalicije i koji imaju različite interese. Pogled ka Berlinu samo je jedna od niza političkih opcija i varijanti. A to ne znači ništa dobro za kancelarku Merkel.