1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

'Genocid u Srebrenici je smicalica Srbima'

U rodnom selu haškog optuženika Radovana Karadžića malo ko pristaje da priča sa medijima, jer se plaše 'nekorektnog izvještavanja'. Njegovi rođaci u Petnjici za DW kažu da sumnjaju da je Karadžić osuđen prije hapšenja.

Kad u Petnjici, rodnom selu Radovana Karadžića, pitate malobrojne mještane za razgovor o predstojećem izricanju presude njihovom rođaku i nekadašnjem komšiji, prvo vam kažu da nisu sigurni umiju li to oni dovoljno dobro da ispričaju, iako mu dobro misle.

„Mi bi voljeli da ga puste,“ kaže za Deutsche Welle Dragica Karadžić, „on je naš.“

Dragica zaključuje da njen rođak, kojeg u Haškom tribunalu terete za niz ratnih zločina, uključujući i genocid, „ne može biti kriv za sve.“ Ona priznaje da je samo povremeno pratila suđenje i da zna da je ovih dana planirano izricanje presude, ali da ne zna kada tačno. Upućuje nas da bolji razgovor tražimo kod Simeuna Karadžića. Da pitamo njega, savjetuje nas i par drugih mještana koje smo sreli, u selu u kom, kako Dragica kaže, stalno živi svega desetak ljudi.

Simeun ispred svoje kuće u Petnjici

Simeun Karadžić iz Petnjica nema povjerenja u meidje kada se govori o Karadžiću

„To je samo čitanje presude“ kaže nam Simeun i dodaje da je „presuda donesena i prije nego je uhapšen“. Simeun neće dalje da razgovara. Ovo malo selo, na pet kilometara od jedne od najsiromašnijih crnogorskih opština, Šavnika, obilazilo je puno novinara domaćih i svjetskih medija, prije, a naročito u vrijeme hapšenja Karadžića. Simeun je razočaran kako su, pošto bi ih ljubazno dočekivao, izvještavali i ne želi da mu se to opet desi.

„Čim su ga uhapsili, tu se znalo šta će da bude,“ slaže se i Dušanka, supruga brata od strica Radovana Karadžića, Vučka. Oni nas primaju u kuću, pristaju na razgovor, pokazuju Radovanove slike. „Znamo šta će da bude, da će on biti osuđen a svi drugi neće,“ objašnjava nam Dušanka. „Da je on imalo sarađivao sa Zapadom, ne bi bilo ni optužnice ni ništa.... “ dodaje Vučko.

Vučko Karadžić sa suprugom Dragicom u porodičnoj kući

Vučko i Dragica Karadžić

Oni žive na imanju koje su kupili od Radovanovog oca, kada je ovaj odlučio da se odseli naprije za Šavnik, a onda i u Nikšić. Tada je Radovan imao 12 godina. Od kako je počeo rat '90-ih, Radovan nije dolazio u selo, a zidine njegove nekadašnje kuće i danas stoje u blizini seoske crkve. „Da je sreće da je došao ovdje, nikad ga ne bi ni uhapsili,“ kaže Dušanka. Podsjeća nas da su ga neko vrijeme i tražili u selu, a da je on u to vrijeme u Beogradu, povremeno odlazio u kafanu „Luda kuća“, gdje mu je vlasnik, takođe čovjek sa ovih prostora, pokazivao fotografije svog kraja, na šta, u to vrijeme doktor Dabić, nije priznavao da poznaje kraj, već se samo interesovao za slike. I u Hagu, priča nam Vučko, Karadžiću nedostaje selo. Tako nam prepričava da Radovan u razgovoru sa bratovom kćerkom, koja ga najčešće obilazi, kaže: „Najvolijo bi sada, da mi može biti, da budem u Petnjici.“

Rado bi ga vidjeli

Dušanka i Vučko sumnaju da je suđenje Karadžiću fer. „Ja bih najvolijo da mu se sabere ovo što je do sad bio i to je to - deset godina,“ objašnjava Vučko šta bi po njegovom mišljenju bio pravedan ishod suđenja. Dušanka se ne slaže jer misli da je nepravda što je i ovoliko bio u haškom zatvoru. Ne znaju da li bi, čak i kad bi bio oslobođen, bio organizovan bilo kakav doček, jer nije im nije jasno gdje bi se vratio. Oni u selu, kažu, dočekali bi ga raširenih ruku. „On nema ništa ovdje, ali ako bi došao rado bih mu dao plac sa mog imanja da ovdje živi,“ poručuje mu Vučko.

Panorama sela Petnjica

Panorama sela Petnjica

Traže jednak tretman za sve

Iako izbjegavaju da iskoriste riječ 'heroj', Karadžići kažu da je njihov rođak, haški zatvorenik, bio predvodnik jednog naroda onda kada je trebalo čuvati ognjišta, te da je stvorio Republiku Srpsku i zaslužio mjesto u pjesmama i istoriji. „Radovan ne može biti zločinac, on je ljekar, on je svakome pomagao,“ misli njegov brat od strica i prisjeća se kako je baš Radovan prvi došao da ga obiđe kada se ovaj liječio prije više od 30 godina u nikšićkoj bolnici. Na pitanja o konkretnim tačkama optužnice, i on i njegova supruga, gotovo u glas, krive Zapad. „To što se desio sa Srebrenicom genocid – to su namjerno namjestili. Povukao se holandski bataljon koji je čuvao, baš da naprave smicalicu Srbima.“ Kažu da u rat nije donio dobra nikom, ali Vučko sumnja i u pretjerivanja. „Normalno, meni je žao te žrtve, svakome je žao, ali i oni su i oni tri puta više prikazali.“ Tako misle i da je opsada Sarajeva namješten zločin, jer je bilo i srpskih žrtava. Zaključuju da je u ratu jednaka krivica svih. „I onda ako svima sude, neka sude i njemu,“ traži Vučko.

Montenegro Petnjica das Heimatdorf von Radovan Karadzic sein Cousin Vucko Karadzic

Vučko s uramljenom Radovanovom slikom

„Nema pravde, to te boli što nema pravde, jer jedan narod osuđuju a drugi ne,“ objašnjava nam Dušanka. Nabrajaju nam haške optuženike kojima su u susjedim zemljama nakon, kako kažu, nepravdenog puštanja pravili dočeke. „Osudiće ga, a za mene, ne bi trebalo toliko“ pokušava da pretpostavi Vučko. Dušanka ne pristaje na odmjeravanja kazne: „Ne bi trebao nikoliko. Što je krivlji no svi drugi, što su se borili isto, pa su pušteni?“ Ona zaključuje da i iznad onih koji sude, sudi Bog, i tu vidi pravdu, koju bi vidjela samo još i u oslobađajućoj presudi. Razgovor završavaju zaključkom da je Radovan sam sebe žrtvovao, za narod, i priznanjem da će im biti teško kad se ostvari to čega se plaše, kad Karadžića Haški tribunal osudi za ratne zločine.

Preporuka redakcije