1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Gastarbajtersko srce u Kelnu i Janji

Zapadna Njemačka je s SFRJ 1968. sklopila Sporazum o razmjeni radnika. Mnogi su spakovali kofere i krenuli trbuhom za kruhom u nadi da će se vratiti – kada naprave kuću i kupe auto. To su uradili, ali se nisu vratili.

Samo tri godine nakon što je SFRJ sa tadašnjom, Zapadnom Njemačkom, potpisala sporazum o regrutovanju jugoslovenske radne snage, tada, kako sam kaže „golobradi“ mladić iz Janje uveliko je razmišlja o odlasku u inostranstvu. Iako sa završenim zanatom krojača Muhamed Gutić iz Janje u Njemačkoj ipak počinje raditi kao metalostrugar. Poslije šestomjesečnog školovanja i rada u Sloveniji, kojeg su plaćali Nijemci, Muhamed je sa grupom od 86 Jugoslovena došao u Duisburg.

Gutić je peziju dočekao na poslovima modnog savjetnika

Gutić je penziju dočekao na poslovima modnog savjetnika

Metalostrugarski uređaji, fabrika i prašina su ubrzo zamijenjenim šivaćom mašinom, iglom i koncem. “Tada sam prešao u Keln u jednu krojačku radnju jer su plaćali više. Inače, nije uopšte bilo problem naći novi posao. Prelazilo se iz firme u firmu za satnicu koja je veća 20-30 feninga“, prisjeća se Muhamed.

Zadovoljni poslodavci

Migranti iz Jugoslavije su bili bolje kvalifikovani od drugih gastarbajtera, a uglavnom su bili zanatlije. Iako na početku nisu govorili njemački jezik, poslodavci su bili zadovoljni s njima.

Bez obzira što je poslodavac bio, kako kaže i „prezadovoljan s njegovim radom“, Jozo K. iz okoline Požege napušta poljoprivredno dobro u Bavarskoj na kojem je radio od 1970.-1976. godine i odlazi u rudnik u Rurskoj oblasti. „Odrastao sam na poljoprivredi. Zajedno s roditeljima, tri brata i dvije sestre sam obrađivao zemlju. Međutim,od toga nismo mogli živjeti. Ja kao najstariji sin, i to još oženjen i s dvoje male djece, došao sam u Njemačku, kako bi ustvari mogao prehraniti familiju.

Prva Gutićeva fotografija nastala u Njemačkoj. Gutić je drugi s desne strane.

Prva Gutićeva fotografija nastala u Njemačkoj. Gutić je drugi s desne strane.

Nisam mislio ostajati ovdje. Prvo sam radio na jednom privatnom poljoprivrednom dobru u okolini Münchena, ali kada sam čuo da se bolje zarađuje u rudniku, otišao sam pod zemlju i tu zaradio penziju“, kaže Jozo.

Neupitna integracija

Prema popisu stanovništva SFRJ iz 1971. godine, na privremenom radu u inostranstvu je bilo 671.000 radnika. Među njima su bili Muhamed i Jozo koji nisu imali problema s integracijom. “Njemački jezik sam učio još prije dolaska u Njemačku, tako da sam imao nekakvo predznanje“,kaže Muhamed i priznaje da je ipak dosta kasnije naučio „pravilno pisati“. Za Jozu integracija nikada nije dolazila u pitanje. „Na njivi, uz traktor i kombajn, a u rudniku uz lopatu, integrišete se s poslom“, u šali kaže Jozo i dodaje: „Prije je bilo drugačije. Nismo imali nikakvih problema. Doduše, ja ih nisam nikada ni imao. Obilazili smo jugoslovenske klubove, družili se, ali smo imali vremena i za Nijemce“.

Gutić ispred katedrale u Kelnu početkom 70-tih.

Gutić ispred katedrale u Kelnu početkom 70-tih.

Muhamed nije mnogo obraćao pažnju na jugoslovenske klubove. „Odlazili smo u njemačke diskoteke i kafiće, družili se s Nijemcima i drugim gastarbajterima. U nekoliko kafana smo čak slušali i našu muziku jer smo vlasnike nagovorili da u džuboks ubace koju i našu ploču. Čak su to i Nijemci i Njemice iz našeg društva naučili“, sjeća se Muhamed starih vremena.

„Muke gastarbajterske“

Jozo je malo više posjećivao jugoslovenske klubove za vrijeme školskog raspusta u Jugoslaviji, kada su mu u posjetu dolazili supruga i djeca. Kod Muhameda je stvar bila drugačija. „Znali smo petkom poslije posla sjesti u auto, otići u Janju, družiti se i okupati u Drini i u ponedjeljak već biti na poslu u Kelnu“, kaže Muhamed, ali i priznaje da je neoženjenim bilo teško naći partnerku u tadašnjoj Jugoslaviji. „Kao mladi momci smo znali sklopiti prijateljstava i uspostaviti vezu sa djevojkama. Međutim, pošto nekada nismo dolazili po nekoliko mjeseci, one nas nisu mogle čekati“, kaže Muhamed.

„Supruga me čekala, odgajala djecu ali i koordinisala poslove oko izgradnje kuće jer je otac već bio narušenog zdravlja“, kaže s druge strane Jozo i dodaje da mu se supruga u Njemačkoj pridružila tek početkom 90-tih, kada je ratni vihor zahvatio Jugoslaviju. „Sada u tu kuću odemo samo na godišnji odmor. Ovdje smo sa djecom i unučadima. Zamisao da ću se nakon nekoliko godina vratiti, nisam ostvario. Šta više, i braća su mi ovdje, tako da očevinu obrađuju drugi ljudi“, kaže Jozo.

Raspakovani kofer kao uspomena pokoljenjima

Uz Drinu sa društvom iz Janje i okoline

Uz Drinu sa društvom iz Janje i okoline

Muhamedov jedan brat je također u Njemačkoj, a drugi u Janji. Kuću, sagrađenu poslije rata, posjećuje za vrijeme godišnjih odmora. A ostatak vremena provodi sa suprugom Marion, kćerkom Sabrinom i sinom Arminom. „Otkako sam prošle godine došao u penziju, imam više posla“, kroz smijeh kaže Muhamed i pokazuje jabuke iz, kako kaže „njegove bašče“ u Njemačkoj.

Kofere, koje je Gutić davne 1971.godine spakovao za Njemačku, je davno raspakovan. Jozin je također raspakovan. „Doduše, nalazi se u podrumu kao uspomena za unučad“, kaže Jozo. Druga, čak i treća generacija nekadašnjih Jugoslovena se dijelom sada pretvorila u Bosance, Hrvate, Srbe, Makedonce i Slovence. Ipak, nije mali broj onih, koji još uvijek pregledajući albume koji čuvaju dugogodišnje uspomene i koje nije „pojela“ digitalizacija, često kažu da su Jugosi dali veliki dobrinos u izgradnji Njemačke.

Preporuka redakcije