1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Gas kao sredstvo političkog pritiska

Rusija je zavrnula slavine na gasovodu koji vodi ka Ukrajini. Vlade u Moskvi i Kijevu, naime još nisu postigle sporazum oko toga koju bi cijenu Ukrajina trebalo da plaća za ruski zemni gas. Mnogi analitičari tvrde kako je povećanje računa za gas koji ruski Gazprom isporučuje Ukrajini, tiha osveta zbog takozvane “narandžaste revolucije” ukrajinskog predsjednika Juščenka, koji je bitno smanjio uticaj Rusije u regionu, a što je ujedno označilo okretanje Ukrajine ka EU i NATO-u. Komentar Cornelie Rabitz.

Dio gasovoda koji ide kroz Ukrajinu

Dio gasovoda koji ide kroz Ukrajinu

Pritisak gasa u ruskom gasovodu je opao, politički pritisak se povećao. Rusko predsjedavanje u grupi G-8 počelo je konfliktom, u glavnim gradovima Evrope raste zabrinutost zbog mogućih problema u snabdijevanju gasom. To je egoistična strana Evrope, koju eksperti uvjeravaju kako nema razloga za strahovanja od nestašice. Naime, Ukrajini se dugo obećavala podrška, pogotovo u danima takozvane «narandžaste revolucije». EU sada upućuje poruke kako bi se dvije strane trebale same dogovoriti. U trenutku krize je Ukrajina jednostavno prepuštena političkoj samovolji Rusije. Cijena za zavisnost od isporučilaca iz Rusije je velika, trenutak da se i zapadna Evropa zapita da li treba da se okrene alternativama?

Gazprom zahtijeva da Ukrajina plati tržišnu cijenu, što je opravdano. Energija ima svoju cijenu i rabatu na političkoj osnovi može da se nada još jedino bjeloruski diktator Lukašenko. Zašto bi Gazprom poklanjao Ukrajini novac? Šta je, medjutim, poštena cijena? Hiljadu kubnih metara gasa baltičke države plaćaju 120, Turska 100 dolara, a Bjelorusija 47. Ukrajina bi za istu količinu gasa trebalo da plaća čak 230 dolara, četverostruko više nego do sada. Inače, zarada Rusije na prodaji gasa u proteklom periodu se drastično povećala, tako da nema govora kako joj je novac hitno potreban.

Stoga su opravdane sumnje da iza ovog spora stoje sasvim drugi motivi. Gazprom je preduzeće pod patronatom vlade u Moskvi, a ona očito želi da kazni neposlušnog dojučerašnjeg saveznika. Onaj ko želi da bude dio zapadne Evrope, mora da plati i cijenu gasa po tarifi koja važi za zapad. Ruska politika i privreda zloupotrebljavaju tako prirodne resurse kako bi postigli političke ciljeve. Nakon gubitk statusa supersile, Rusija je otkrila moć koju joj daju njeni prirodni resursi. Gas je postao politička roba, što je ciničan poker u kome su ulog prirodna bogatstva i moć.

Vlada u Kijevu će na koncu, uz škripanje zubima, morati da pristane na neizbježno. Ona ne može računati na korektno ponašanje Kremlja. Postepeno povećanje cijena bi bilo prihvatljivo, ali vrh Gazproma očito ne dijeli to mišljenje.

Bez obzira na to kako se završi ovaj spor, Moskva sigurno neće postići svoj cilj, a to je: povratak Ukrajine s puta koji vodi ka zapadu. Politička ucjena ne povećava simpatije, nego ih, nasuprot tome, samo umanjuje.