1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Gandijevi nasljednici u ofanzivi

Talas protesta trese arapske države. Promjene od Maroka do Bahreina su inspiracija ljudima koji žive u državama diktature. Čini se da se strategija nenasilnog otpora širi istom brzinom kao i vijesti o padovima režima.

Mirne demonstracije na Trgu Tahriri u Kairu

Mirne demonstracije na Trgu Tahriri u Kairu

Metode nenasilnog otpora pokazale su se vrlo efikasne. Vidljivo je to bilo od istoka Evrope, pa do Egipta. Međunarodni centar za nenasilni konflikt u Vašingtonu strategije ove borbe sažeo je u jednom svom idanju još 1973. godine. Gene Sharp, jedan od autora ove knjige smatra da događaji u arapskom svijetu potvrđuju teoriju.

"Osnovna pouka je da su diktature ranjive i da se mogu srušiti nenasilnom borbom. I taj proces ne traje stoljeća, to može da se obavi za nekoliko mjeseci, nedjelja ili dana", tvrdi on.

Demonstranti u Egiptu su pridobili vojsku na svoju stranu

Demonstranti u Egiptu su pridobili vojsku na svoju stranu

Libija podsjeća na Rumuniju

Događaji u Libiji ipak imaju krvavi rasplet. Političkog eksperta Victoriu Hui događaji u Libiji podsjećaju na Rumuniju 1989.

U Libiji nema civilnog društva, a protesti su izbili spontano

U Libiji nema civilnog društva, a protesti su izbili spontano

"Rumunija je bila jedna od zemalja istočnog bloka gdje je procesu promjena pružen otpor. Na kraju je i taj režim pao, mada je tu bilo dosta prolivene krvi."

Neki od najvećih uspjeha nenasilnih pokreta otpora su bili oni protiv režima predsjednika Suhartoa u Indoneziji, Pinočea u Čileu i protiv komunizma u istočnoj Evropi. Politolog sa univerziteta u San Franciscu Stephen Zunes upozorava da uspjeh zavisi od pripreme.

"Mora se razmišljati strateški, moraju se poznavati slabosti i snaga protivnika. Moraju se poduzeti koraci koji će oslabiti podršku koju režim ima. Što su akcije diciplinovanije, a otpor manje nasilan, to je stvar efikasnija. Policajci, naprimjer, primjenjuju mnogo manje nasilja prema osobama koje su same nenasilne."

Aktivisti u Egiptu su bili spremni na akciju

Za razliku od Libije, u Egiptu su se aktivisti već godinama pripremali za rušenje predsjednika Mubaraka, kaže Zunes i dodaje: "Problem je što su protesti u Libiji odista izbili spontano. Tamo praktično nije postojalo civilno društvo. Tamo nije bilo unaprijed razrađene taktike i nije se razmišljalo o preduslovima za uspješnu nenasilnu akciju."

Zunes naglašava kako su prije svega armije Tunisa i Egipta bila mnogo više vezane za Zapad, nego armija Libije. Tako su oficiri u Egiptu i Tunisu u procesu reformi imali mnogo manje da izgube nego što je to riječ sa onima u Libiji.

"Iranu tek predstoji revolucija"

Stanje u Iranu je slično onom u Libiji. Zunes ipak smatra da tamo postoje bolji preduslovi za revoluciju, nego u Libiji.

"Civilno društvo u Iranu postoji, mada ne djeluje javno protiv režima. Iran ima istorijat građanskih ustanaka. Postojala je revolucija protiv vladavine Šaha ili ona iz 1906. godine. Postojali su štrajkovi još 1890. Iranci imaju dugu istoriju takvih zbivanja, što u Libiji nije slučaj."

U Iranu je mnogo onih koji su nezadovoljni stanjem

U Iranu je mnogo onih koji su nezadovoljni stanjem

Zunes čak prognozira da će do revolucije u Iranu doći u narednih tri do pet godina, ali istovremeno upozorava:

"Vjerujem kako represivni režimi neće tek tako nestati. Mnogo toge ne zavisi samo od prirode režima, nego od sposobnosti ljudi. "People-Power" nije samo masa ljudi na ulicama. Oni moraju naučiti šta se mora učiniti i kako se to radi."

Autor: Matthias von Hein/Azer Slanjankić

Odg. ur.: Z. Arbutina