1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Fudbal ujedinio Irak

"Fudbal nam nudi ono što je Sadam razorio, a Amerikanci nisu postigli – vjeru u mirnu budućnost. Ako postoji nešto što svi Iračani vole, onda je to lopta", kažu dva iračka vojnika, pogađajući suštinu stvari.

default

Irački reprezentativci sa trofejom nakon osvajanja Azijskog fudbalskog kupa

Reprezentacija Iraka je ponos napaćene zemlje. U junu će igrati na „Federacijskom kupu“, mini Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici, protiv ove zemlje domaćina naredne fudbalske smotre svijeta Južne Afrike. Mi smo prsti jedne ruke i ne gledamo ko je šiitski ili sunitski Musliman, krišćanin Arapin, Kurd ili Turkmen, kažu igrači koji su pobjedom na prvenstvu Azije prije dvije godine ujedinili srca Iračana.

Fudbal nam nudi ono što je Sadam razorio, a Amerikanci nisu postigli – vjeru u mirnu budućnost. Ako postoji nešto što svi Iračani vole, onda je to fudbalska lopta. Ovako pričaju dva iračka vojnika koji čuvaju tvrđavu iznad grada Arbila na sjeveru zemlje, koji broji 1,3 miliona stanovnika. Šutiraju loptu povremeno i pokazuju svoje fudbalsko umijeće. Nogom, glavom, pa petom! Dole na pijaci u ljudskoj vrevi djeca igraju „na male“ na prašnjavom improvizovanom igralištu. Stative su „Pepsi“-doze ili obični kamen. Igra se na svakom koraku: trg, parkiralište, livada. Uprkos poziva mujezina na večernju molitvu.

Stadion - zona smrti

FC Arabil je prvak Iraka i nastupa u Azijskom kupu (Liga prvaka Azije). Posljednju utakmicu igrali su “kao domaćini” u susjednom Jordanu, u prijestonici Aman, pred samo 200 gledalaca. “Da smo igrali na našem stadionu, bilo bi 25 000 ljudi. Ali, u zemlji ima još onih koji jedva čekaju da naprave nered i haos na međunarodnoj utakmici. Protivnici, stoga, ne žele igrati u Iraku”. Ovako priča Luai Salah, najbolji igrač kluba i kapiten reprezentacije. On je postigao gol na finalu prvenstva Azije i priredio Iračanima festival radosti i osjećaj jedinstva.

Irak Fußball Feiern nach Sieg Asienmeister

Loptom do ujedinjenja

“Bio je to uspjeh talenta i želje. Želje da se svijetu pokaže kako Irak nije samo ubijanje, patnja i uništavanje”- nastavlja Salah je mladić koji je došao iz Bagdada. Njegova godišnja zarada je 45.000 eura. Tim novcem, što je“bogatstvo za iračke prilike” sebi, supruzi i djeci može obezbijediti luksuz u jednoj od višespratnica grada sa apartmanom od 225 kvadratnih metara. Njegov otac je poginuo u iračko-iranskom ratu kada je Salah imao samo tri godine. “Imam 26 godina i ne pamtim ništa drugo nego rat. Najprije, protiv Irana, pa protiv Kuvajta, a sada su, evo, došli Amerikanci. Naša je zemlja svojevrsna zona smrti”- priča golgeter nacionalne lige koji je na 18 utakmica postigao 10 golova. Brz je i tehnički nadaren, ima dobar udarac i snalažljiv je pred protivničkim golom. Mogao bi zarađivati mnogo više u nekoj od susjednih zemalja. Ali, kaže kako ne želi svoju zemlju ostaviti “na cjedilu”. Za njega nije bilo ljepšeg momenta, nego kada je postigao pobjedonosni gol protiv Saudijske Arabije u finalu Azijskog prvenstva jula 2007. u Indoneziji. Tako je Salah, kao sunit iz Kirkuka postigao gol, koji mu je namjestio centaršutom Kurd iz Mosula. Time sport pokazuje kako se mogu prevazići nacionalne podjele.

Irački fudbaleri na meti ubica

Irakische Mannschaft beim AFC Asian Cup in Indonesien

Iračke fudbalere Sadamov sin nakon porazao tukao a nakon pobjede bogato nagrađivao

“Fudbal nam je ugradio i darovao irački identitet. Fudbal je učinio ono što politika ne može - ujedinio je Irak”. Tri puta sedmično Salah ostavlja suprugu i troje djece i iz Arabila putuje u Bagdad, na pripreme reprezentacije. U automobilu, ispod sjedišta, ima pištolj! Radi lične sigurnosti. Liga sa 27 klubova je podijeljena na Sjever i Jug i igra se nakon dvogodišnje pauze od 2004. Prvoplasirani “razigravaju” za prvaka. No, igračima nije lako. Mosul FC je odustao, jer se boji za sigurnost svojih igrača. U gradu Hilla, marta mjeseca, jedan je igrač hladnokrvno ubijen. Mjesec dana ranije u Kirkuku se dogodilo isto. U Ramadi su maskirani napadači za vrijeme treninga upali na teren i usmrtili dva igrača! Za vrijeme jedne utakmice pala je granata i ubila jednog igrača al Kuwe.

Granate na stadionu

U ekipi iračkog prvaka FK Arabil igra šest Kurda i 13 Arapa, od čega je sedam šitskih i šest sunitskih Muslimana. Na igralištu je sedam radnika koji makazama i posebnim noževima “šišaju travu”. Kosilica za uređenje stadiona je luksuz. Potrebna su četiri dana da bi trava bila podrezana! Slijedi utakmica prvenstva protiv posljednjeg na tabeli FC Dijala. Na gostovanje u Bagdad, Samaru, Ramadu ili Basru klupski autobus prvaka FK Arabil prate po dva policajca na motorima, ispred i iza vozila. Deset vojnika obezbjeđuje svaki trening. Predsjednik je Abdullah Madžid Agha, 42-godišnji poduzetnik na čelu Falcon-grupe, koja se bavi građevinarstvom, transportom i obezbjeđenjem. Karta za utakmicu košta 2.000 iračkih dinara (1,25 eura). Stadion se nalazi u neposrednoj blizini američke vojne baze, gdje znaju pasti granate. Od gelera granate na treningu je ranjen centarfor Mansur. Na utakmici protiv Sawre izbila je masovna tuča, pošto je sudija poništio jedan gol domaćina. Policija je ubila dvojicu gledalaca! I to je iračka svakodnevnica. Na utakmici FK Arbil-FC Dijala (2:0), srećom, sve je bilo mirno.

Sadamov sin šibao i nagrađivao reprezentativce

Gemälde Sadam Söhne Uday und Qusay

Na izložbi izraelskog umjetnika Gala Weinsteina na slikama prikazani mrtvi Sadamovi sinovi Udai (lijevo Qusay (desno

“Mnogo je bolje, nego u Sadamovo vrijeme, priča pomoćni trener i legendarni golman Iraka Emad Hašim (40). Nikad nisi znao šta te čeka. Sadamov najstariji sin Udai, kao predsjednik Fudbalskog saveza Iraka bio je zadužen za reprezentaciju.“Ne mogu nikad zaboraviti 6. juni 1997.godine, kada smo izgubil kvalifikacionu utakmicu Svjetskog prvenstva kod kuće (Bagdad) protiv Kazahstana (1:2). Kada je stadion ispražnjen Udajevi “specijalci” su nas polegli na travu i udarali palicama i nogama. Neki su potšišani “na nulu”. Potom je čitav tim od 17 reprezentativaca sedam dana bio zatvoren u jednu ćeliju u kojo je sve bilo obojeno u crveno, sa crvenom prigušenom svijetlosti. Jedan po jedan izlazili smo na “saslušanje”. Zatvorio sam oči, molio se Bogu i čekao.

Udai me je poštedio, jer sam bio kapiten reprezentacije (75 utakmica). Kada sam, putem radija, saznao da je mrtav, osjetio sam olakšanje. Ali, ruku na srce, diktator Udai je znao biti i široke ruke, kada smo pobjeđivali, priča Hašim, kojeg je jedinog oslovljavao sa “majstore”. Tako mu je jednom prilikom poklonio kuću od 600 kvadratnih metara i 200.000 dolara!

U junu fudbal donosi mir

“Nemojte me krivo shvatiti. Meni je drago što je tiranin Sadam otišao. Ali, za njegova vremena (tiranije) zemlja je bila stabilna i sigurna. Sada smo u demokratiji, ali u zemlji vlada gradjanski rat”- kaže bivši idol nacije Hašim. Rat koji jedino fudbal zastavlja. I, fudbal ujedinjuje. I, tjera sve Iračane u zagrljaj. Bez obzira ko su i šta su. Znači li to da će u junu kada Irak bude igrao u Južnoafričkoj Republici vladati mir?

Autor: Zdravko Lipovac

Odg. urednica: Jasmina Rose