Fra Perica Vidić, autentični Sarajlija sa Bistrika

Za Sarajlije samo fra Perica, ovaj čovjek je po vokaciji umjetnik – slikar, a po svom svjetonazoru i intelektualnom i moralnom habitusu – svećenik i dobrotvor. „Nećete valjda, slikati moj atelje, tu je tako neuredno,“ skoro će zavapiti na početku našeg susreta. Naravno da ću slikati stvaralački nered u kojem radi ovaj punokrvni slikar, čije vam slike očas u glavi zazivaju „Odu radosti“. „Umjetnost i priroda u nama i trebaju stvoriti iznadzemaljsko raspoloženje, a jedan od najsnažnijih motiva kojim obiluje umjetnost, jest bijeg od tmurne svakodnevice s njezinom bolnom surovošću i prazninom, dalje od ovako stalno promjenjivih vlastitih želja,“ reći će fra Petar Perica Vidić.

Sarajlija podno Trebevića

Autentični je, i reklo bi se, tipični Sarajlija, rođen na Bistriku, podno zelenog Trebevića, 7. kolovoza, 1938. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu. Profesor bečke Akademije likovnih umjetnosti Max Melher (Melcher), koji vodi klasu u kojoj je i student Vidić iz Sarajeva, često ističe njegovu nadarenost, marljivost i odgovornost. Fra Perica pak, s velikim divljenjem i poštovanjem govori o svom učitelju, slikaru Gabrijelu Jurkiću iz Livna. Godine 1963. zaređen je za svećenika. Skoro 30 godina provešće kao nastavnik likovnog odgoja, a potom i povijesti umjetnosti.

Za intelektualca fra Perica nema zabranjenih tema za razgovor

Svjestan u kakvom vremenu živimo, kritički progovara o svemu što ga kao čovjeka, filozofa i svećenika uznemirava, pa i po cijenu da ne bude uvijek shvaćen onako kako bi trebalo. „Sto posto sam siguran da su Evropa, a posebno Amerika, mogle spriječiti rat u BiH da su htjele. Možda su mislili, hajde, malo će biti nemira, pa će se održati Jugoslavija, nisu bili svjesni da će dotle doći. A kad se zakuhalo, onda je već bilo kasno,“ kaže fra Perica i silno žali zbog izgubljenih života. Ubijeđen je da je prerano došlo do referenduma o nezavisnosti BiH i da je, opet i samo zbog tolikih ljudskih žrtava, vrijedilo pričekati.

„Sad mogu otvoreno reći, da sam znao da će toliki ljudi stradati u ovoj zemlji, da će preko milion ljudi biti protjerano, da će biti porušeno oko milion objekata, ja ne bih glasao za nezavisnu, odvojenu BiH. Pogledajte, Srbija i Crna Gora, 'dva oka u glavi', pa su se razdvojili mirno, bez žrtava. Mogla je i BiH, za pet ili deset godina biti isto tako nezavisna država kao što i jeste. Propuštena je istorijska prilika da to prođe bez žrtava. Cijena je bila previsoka, toliki životi i tolika materijalna dobra mogla su biti spašena,“ sa tugom u glasu kaže fra Perica.

70 slika za sedamdeseti rođendan

Na podu ateljea poslagane su slike sa izložbe koja je upravo završena, ono malo slika što nije prodato. Bila je to sedamdeseta samostalna izložba ovog slikara, a za sedamdeset njegovih godina, izložio je 70 slika u tehnici pastela. „Kozja ćuprija,“ „Latinska ćuprija“, „Zemaljski raj“, „Susret sa Dubrovnikom“ : nazivi slika najčešće progovaraju o velikoj zavičajnoj povezanosti sa Sarajevom, Bosnom i Mediteranom. Reminiscencije na Jadran se podrazumijevaju zbog roditelja koji su rodom iz Čapljine, a tu već pušu mediteranski vjetrovi i pucaju prezreli narovi. „Ja sam zaljubljenik prirode i ne vidim ništa zlo u toj prirodi. Samo jednu smirenost, ljepotu i produhovljenost. Znao sam otići prema Olovu, skicirati prirodu, a onda se vratiti u atelje i prenijeti to na platno,“ kaže fra Perica.

Vjeran Sarajevu i Bosni i Hercegovini

Za vrijeme posljednjeg rata u BiH, ovaj slikar – svećenik nije napuštao Sarajevo. U dobroj tradiciji bosanskih franjevaca, bio je uz svoj narod kad je bilo najteže. I ne samo uz svoj narod, i uz ostala dva koja mu takođe pripadaju:

„Za mene su svi ljudi božji, božja stvorenja i svi su pred Bogom jednaki,“ kaže jednostavno. Fra Perica nerado govori o svojoj humanosti i za to ima objašnjenje: „Što radi desnica, nek' ne zna ljevica. O dobročinstvu se ne govori, ono se čini.“ Ipak, baš kao i sa slikanjem ateljea, nakon nekog vremena popušta.“Kao akademik u ANUBiH već 14 godina imam primanja. Deset godina sam se odricao tog honorara u korist jedne siromašne obitelji. Ovih posljednjih četiri, preusmjerio sam to na neke druge osobe u socijalnoj potrebi, studente ili siromašne, bez obzira na vjeru i naciju. Ja sam svećenik, meni ništa ne treba jer živim u samostanu sv. Anto na Bistriku gdje imam sve što mi je potrebno. Trebaju mi samo boje i platna, okviri za slike...“ U ratu, fra Perica je hranu, odjeću, obuću i lijekove, pakovao u pakete, slagao na klupe svoje crkve i od šest sati ujutro, dijelio ih gladnim i promrzlim Sarajlijama. Red se otezao sve do Pivare.

Teško je biti fin

Evo nas u vremenu Došašća ili Adventa. Šta je potrebno činiti da bismo bili bolji ljudi? „Treba činiti dobro,“ kaže fra Perica Vidić i dodaje da je to vrijeme kada čovjek, idući u susret velikom katoličkom blagdanu kakav je Božić, motri svoju unutrašnjost na poseban način, propitujući se stalno da li je učinio sve što je mogao. „Odričemo se nečega da bismo dali drugome. Kao što to čine muslimani pred Bajram, posebno onaj ramazanski, propitujući se i kroz post.“

„Poslije kiše dolazi sunce“

Fra Perica je i društveno angažovan građanin. Jedan je od osnivača Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, dopredsjednik je Hrvatskog društva za znanost i imjetnost BiH, predsjednik Matice hrvatske za Sarajevo i član odbora „Fondeka“. Voli klasičnu glazbu i sevdalinke, a na pitanje kako vidi trenutnu političku situaciju u BiH, odgovara anegdotom: „Pada kiša, nevrijeme je, a jedan Rom se veseli. 'Zašto se veseliš,' pitaju ga. Kaže on 'doći će lijepo vrijeme poslije ovoga'. Tako i mi možda, možemo se nadati, veseliti možda, da će poslije ovoga vremena, doći nešto ljepše, da će granuti sunce zajedništva, neke ljubavi i nekog razumijevanja.“