Filmski festival u Wiesbadenu

Daleko od Istoka, upravo u središtu jednog od – kako kaže autor narednog priloga, Meike Naber – najspokojnijih glavnih gradova jedne njemačke savezne zemlje, u Wiesbadenu, svake godine se održava festival filmova koji dolaze iz istočne i srednje Evrope, festival pod imenom ”GoEast”, dakle nazvan kontra onoj nekada poznatoj pjesmi grupe ”Pet Shop Boys”. Festival tek što je završen tokom protekle nedjelje a organizatori zadovoljno trljaju ruke zbog povećanog interesa posjetilaca: Njih više od devet hiljada je došlo da vidi preko 25O aktuelnih igranih, dokumentarnih i kratkih filmova. Gosti iz inostranstva, bilo ih negdje oko 12O iz preko 28 zemalja.

Ovaj put je novina bila ta što su na festivalu u većoj mjeri bile zastupljene žene iz istočne Evrope – kako u filmovima tako i kao njihove autorice. Čime se bave ? Koje teme su bile nove, kritične...? Dakle o novim impulsima koje šalju žene iz zemalja pomenutog regiona.

Scena iz ruskog dokumentarnog filma ”Roschosch”: Jedna mlada Ruskinja iz dana u dan na željezničkoj stanici ilegalno prodaje kolačiće, sanja o bogatstvu i ljubavi. U pocjepanoj majici, u mrkli mrak gniječi i satima priprema tijesto u svojoj omanjoj kuhinji, istrajavajući pri tom u strahu od Boga moli mehanički te puši cigaretu jednu za drugom. Nemilosrdna i vječno ista svakodnevica jedne mlade žene, tema je ovog ruskog dokumentarnog filma. To je samo jedan od primjera opšte slike o ženi kojeg su u Wiesbadenu predstavile filmske radnice iz istočne Evrope. Drugi:

Mlada rediteljka Erika Hnikova (Niekova) u svom filmu pod imenom ”Srešćemo se u Eurocampu”, priča o tome kako su odnosi medju mještanima jednog manjeg češkog sela zahladnjeli. Riječ je o prozirnim namjerama pojedinih političara o navodnom prosperitetu te o novcu Evropske unije koji se troši bez ikakvog smisla. To na žalost nije jedini slučaj:

"To je situacija kada neko ko ima vlast u rukama zna kako doći do novca Evropske unije. No taj novac ne ulaže tamo gdje je on zaista potreban, jer ne razgovara sa ljudima i nema pojma šta je to što je njima treba”.

No kritika protiv političkih, muških poslova nije jedina tema koja zanima ovu angažiranu rediteljku u njenim filmovima. Ona želi – kako kaže – da provocira, da nešto mijenja.

”Radilo se o ženskom društvu, o položaju žena u Češkoj republici, o industriji koja se brine o ženskoj ljepoti. Ovim filmom sam pokušala da pokažem djevojkama i ženama koje čitaju te dobro upakovane magazine da ne dopuste da budu time opčinjenje. U mojoj zemlji nije bilo nikakvih ženskih pokreta kao na Zapadu tokom šezdesetih godina”.

Suprotno tome sasvim blage tonove je prikazao igrani film koji se zove “Svježi zrak”. Dvije žene, koje medjusobno ne razgovaraju – majka i kćerka. No i u ovom njihovom ličnom konfliktu uvijek postoji šansa za njih obadvije, za jedan novi početak. Umjetnička direktorica festivala “GoEast”, Swetlana Sikora o tome kaže:

“Psihološka studija, ponekad veoma senzibilna i tiha, a ponekad jako eksplozivna i provokativna. Mlade rediteljke rade veoma zanimljive i isto tako socijalno angažirane stvari. To nisu tako da kažem ženski filmovi, to su vrlo zreli radovi a ne jednostavno žensko kino”.

Swetlana Sikora nije jedina koja tako misli. Inače ono što je takodjer bilo primjetno na festivalu je to da reditelje te filmovi u kojima su teme žene, daju jasne odgovore na postavljenja pitanja. Pa čak i ako odgovor nije uvijek pozitivan, ove priče nikada nisu bez odgovarajućeg izlaza. Erika Hnikova (Niekova) s tim u vezi kaže:

“Uvijek imaš mogućnost da nešto promjeniš. Do tebe je same da stvari po vlastitoj želji mijenjaš”, kaže ova češka rediteljka.